Evanđelje po Mateju (14,22-36):

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći. »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Pošto preploviše, dođu na kraj, u Genezaret. I ljudi ga onoga kraja prepoznaju pa razglase po svoj onoj okolici. I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi.

Noć…vjetar…valovi se poigravaju s lađicom… Koga ne bi bilo strah? Isusovi učenici su u panici. Još kad Njega ugledaju kako hodi kroz taj kaos k njima po vodi…od straha kriknuše!

Za Isusa, naprotiv, sve izgleda drugačije. Već im je jednom u lađici pokazao da je jači od oluje. Smirio je oluju na moru a to može samo Bog. Sada hodi kroz oluju po vodi, to može samo Bog. Reći Petru nek dođe k Njemu po vodi, to može samo Bog. Dakle, po Njemu, učenici su trebali biti mirni. I zahvalni jer im dolazi.

A nisu bili. Petar je pokušao ući u Isusov “film”, ali nije uspio. I nakon što je vidio kako Isus smiruje oluju, i nakon što vidi da On hodi k njima po moru, i nakon što i sam počinje hoditi po vodi – sve to nije dosta jer je ugledao vjetar kako vitla valove. “Malovjerni, zašto si posumnjao?”- pita ga Isus.

Zašto ti, Petre, sve ovo što si vidio i što osjetiš – pa i to da sam hodiš po vodi – nije dovoljno? Kako si se mogao prikloniti sumnji?

Petar zna da Bog može sve, čak osjeća da i njemu daje hoditi po moru. Ali u njegovu srcu ipak neće kraljevati Bog i Njegova moć, dobrota… Ne, pustio je da u njemu nadvlada ono suprotno! Kako? Zašto? Čudo, bolje reći, anti-čudo!

Bogu je normalno stvoriti svijet, ovladati njegovim kaosom, činiti ovo i ono. Čovjeku to nije jasno, čudi se. Ali zato Bogu nije jasno zašto čovjekovo srce ne dopušta da i u njemu zavlada: malovjerni, zašto si posumnjao?

Opažamo, Isus ne kori Petra zato što je sumnjao da ga neće spasiti kad je počeo tonuti. Ne, nego zato što su u Petrovu srcu prijetnje vjetra i valova počele izgledati jače od Isusove moći, iako je već više puta vidio da je Gospodin jači.

Očito, Isus nas neće koriti ako nemamo vjeru koja premješta brda, čupa dudove itd. Ali očekuje da ono što o Njemu znamo, što smo iskusili postane nova istina našeg života. Očekuje da se o nju oslanjamo i po njoj ravnamo. Ako to ne činimo, onda smo za Njega – poput Petra – “malovjerni”.

U naše dane kod mnogih vjernika se događa suprotno: Boga se sjete tek kad zaškripi i tada pokušavaju imati vjeru koja premješta brda. I ne primjećuju da svojim životnim stilom ne čine ovo što je Isus tražio od Petra, ne shvaćaju da poradi toga i sami pripadaju u kategoriju malovjernih. Zbog toga nikada ne gubi na aktualnosti jedna od prvih Isusovih riječi koju bilježe evanđelja: obratite se.