Uz današnje evanđelje…

“Uzmi kruh u svoje ruke” – puno puta to dijete čuje od svojih roditelja. “Kad ja budem imao svoj kruh u svojim rukama” – puno puta smo to i sami rekli, zar ne?

Isus nas u sutrašnjem evanđelju uči da nije dovoljno kruh proizvesti, nije ga dovoljno imati. Tek ako ga dijelimo, bit će ga za sve.

Ako ne idem s tim stavom, ostat ću u šemi “moj kruh”. I neću doseći razinu “kruh naš”. A to znači da ne živim ni ono prvo i temeljno: “Oče naš…” To znači da nemam Isusova Duha kojim je ljubio, dijelio i molio.

—

Današnje evanđelje (Mt 14,13-21):

U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike.

Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.« A Isus im reče: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti.« Oni mu kažu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.« A on će im: »Donesite mi ih ovamo.« I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi.

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.

—

Netko će možda reći: On je mogao učiniti čudo a ja ne mogu! Prije negoli je umnožio kruhove, napravio je veće, presudno čudo: nije ostao na nebesima, sišao je s visina, vidio gladne ljudi i odlučio podijeliti kruh s njima. Tu je sve počelo, tu je bilo prvo čudo!

Kad bismo mi ljudi sišli sa svojih visina, došli, vidjeli i dijelili ono što možemo, promijenilo bi se, ozdravilo bi lice zemlje. Bilo bi za sve kruha, ruha, lijepe riječi, razumijevanja, povjerenja, nove prilike, oproštenja…i svakog drugog kruha od kojeg čovjek živi.