„Gospodine, nauči nas moliti“ (Lk 11,1)

Oče naš…sveti se Ime Tvoje…dođi kraljevstvo Tvoje…budi volja Tvoja… Da, znamo kako dalje ide. Znamo molitvu. A znamo li moliti? Znamo li živjeti? Imamo Crkvu koja ima 2000 godina. Koliko iskustva, koliko pamćenja, znanja… Zašto smo pored svega toga ipak umorni kršćani? Zašto naša Crkva ne cvjeta?

Ako je istinita ona „kakva ti je molitva, takav ti je i život“, i mi bismo trebali reći: Gospodine, nauči nas moliti! Ali tko će za sebe reći „ne znam“? Tko nešto ne zna u dobu interneta u kojemu svi sve znaju?

U davna vremena kad nije bilo ni interneta niti ikakvih škola, učilo se kod učitelja. Jedan je mladi čovjek obišao sve učitelje u svom kraju. Puno je naučio. Smatrali su ga najučenijim u njegovoj sredini. Ali on je osjećao da još nešto nedostaje. A ne zna što bi to bilo.

Pričalo se da u dalekoj zemlji postoji neki čuveni učitelj, moćniji od drugih. Krene naš ambiciozni mladić k njemu. „Do sada sam obišao sve učitelje i od njih skupio svo njihovo znanje. Smatrate li da postoji nešto čemu biste me Vi mogli podučavati“? „Da – odgovori čuveni učitelj – trebao bi kod mene učiti kroz sljedećih deset godina“. „Deset godina?! – zabezeknuo se mladić – zašto“? Učitelj mu reče: „kad si ulazio k meni, izuo si cokule; s koje strane si stavio kišobran – s lijeve ili s desne strane?“

Mladić je shvatio. Ostao je učiti kod ovog čovjeka sljedećih deset godina.

Svi znamo molitvu Očenaš, a znamo li moliti? Kome je ona vodič kroz molitvu i život? A ipak u njoj je sve. Ona učenika, ako želi učiti, vodi onom avenijom kojom se najlakše i najbrže ide prema kraljevstvu Božjemu i svakoj vrsti Njegovih blagoslova, mira i radosti. Zato Gospodin Isus svojim učenicima daje upravo tu molitvu.

Do ovog trenutka On im je, kako nam prenosi Evanđelje po Luki, govorio o kraljevstvu Božjemu, ondje gdje sve ide po Božjem, gdje je sve u blagoslovu i plodnosti. Objasnio im je da Bog silno želi uspostaviti svoje Kraljevstvo. To je Njegova velika želja.

Ali da bi se ono ostvarilo, čovjek ga treba željeti. Treba ga dragovoljno prihvatiti i s njim se uskladiti. To je sve. Nema ništa više. Isus ovdje može stati i kazati: sve sam vam rekao. Predavanje je završeno!

Gdje stvari zapinju? Očito, na Božjoj strani ne zapinju. Mogu zapinjati samo kod nas! Mi smo oni koji sebe uvjeravamo da sve znamo, ali ne znamo gdje su nam cokule a gdje kišobran kojeg smo prije 30 sekundi ispustili iz ruke.

Upravo zato, iako Bog želi uspostaviti Kraljevstvo, Isus učenike uči: tražite, molite. „Tražite najprije kraljevstvo Božje (…) a sve ostalo će vam se nadodati“ (Mt 6,33).

Tražite, ali ne kao ključ koji pronađete za 2 minute i više ne tražite.

Tražite kao rješenje za dug jer tada ispitujete svaku mogućnost, svaki detalj.

Tražite kao ljubav jer tada vjerujete da vam bez nje nema topline, svjetla i sreće – tada se cijeli unesete u traganje.

Naša molitva za Kraljevstvo nije zato što Bog nije siguran hoće li nam ga dati ili ne. Naša je molitva zato da mi doista budemo cijelim bićem u svom traženju. Da ga tražimo s više energije nego ključ, nego rješenje duga, više nego ljubav i sreću. Jer tek tada ćemo sve podesiti da Kraljevstvo može doći, da možemo postati Njegovim dijelom.

Kad nas uči da je „kruh naš“, to je zato da ne zaboravimo da i njega dobivamo od Boga. Nije „moj“ nego „naš kruh“ – time Isus želi reći da ako ja do moga kruha dolazim tako da umanjujem tvoj kruh, to znači da ne živim „naš kruh“, to znači da sam se isključio iz logike Kraljevstva.

Isto je i s otpuštanjem dugova. Živimo samo zato što nam Bog otpušta dugove; kod Njega smo uvijek u dugu, uvijek na veresiju. Ne otpuštati drugima znači ne prihvatiti logiku Božjeg kraljevanja.

Ako ne tražim najprije Kraljevstvo – ako mi je ono nešto „usput“ – u tempu svakodnevice lako ću izgubiti iz vida koje moje odluke ugrožavaju tuđi kruh, odnosno idu protiv „našeg kruha“, koje dugove sam trebao otpustiti a nisam. I bit ću poput onoga koji ne zna gdje su mu cokule a gdje kišobran kojeg je maločas imao u ruci.

Onima koji su dobro upućeni, Isusov govor o kruhu i dugu priziva veliki Jubilej, o čemu smo razmišljali u posljednje vrijeme. Kao da Isus svojim učenicima kaže: Kraljevstvo je tu, Bog vam ga pruža. A na vama je da ga uzmete. Prema Njegovu pruženu daru trebaju ići naše ruke pružene na vršenje jubilejskih vrijednosti. To je naš doprinos dolasku Kraljevstva, to je znak da ga tražimo i prihvaćamo.

Ako ga tražimo svim srcem – i kao ključ, rješenje duga, kao ljubav i sreću – onda smo mu otvorili vrata svoga srca. Time pokazujemo da ono nije nešto što je našem životu „usput“. Time pokazujemo da nam je jasno gdje je Božje srce, gdje je Njegovo kraljevstvo a gdje je naše srce.

Do kada? Sve dok među nama ne bude neistina, nepravednost, nepovjerenje, omalovažavanje – sve dok među nama ne bude Kraljevstvo (Lk 17,21)

U suprotnom, ne znamo gdje su nam cokule a gdje kišobran. I trebamo početi ozbiljno učiti.

Ali ni to nije tragedija. Tragedija je smatrati da je sve u redu, a nije u redu. Tragedija je biti uznosit kršćanin koji „sve zna“ i „sve mu je jasno“, a živjeti umorno kršćanstvo. Tragedija je kada Crkva ima nepregledne čete takvih „super-kršćana“, a u isto vrijeme umire i nestaje.

Dakle, idemo hrabro: gdje su mi cokule a gdje kišobran?