„Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno“ (Lk 10,41-42)

Onaj tko želi duhovno napredovati, treba nastojati da njegovo srce bude – koliko je moguće više čak i u vrevi svakodnevnoga života – neprestano zauzeto Bogom i nebeskim stvarnostima. Sve ono što na ovom putu predstavlja prepreku – koliko god se činilo važnim – treba ipak barem na čas staviti sa strane. Da bi duša bila s Bogom. Možda prije 40-godina to nismo uspijevali, ali danas puno bolje razumijemo sv. papu Ivana Pavla II koji je rekao da će kršćanin 21. stoljeća biti mistik ili ga neće biti.

Evanđelje želi u nama kreirati prikladan mentalitet dok pred nas stavlja sliku Marte i Marije. Znamo da je Marta posluživala Isusa i učenike koji su im došli u goste, što je svakako sveta stvar. Zar nije služenje prvotna vrijednost? Da, jest! Ali… Marija je sjedila do nogu Gospodinovih i učila. Živjela je svoje – biti učenik. Učila, upijala. Gospodin Isus je tada poučio nazočne:“ izabrala je bolji dio koji joj se neće oduzeti“ (Lk 10,40-42).

Iako će služenje redovito biti naglašavano kao temeljna orijentacija kršćanskog života – jer i Krist je došao služiti (Mk 10,43-45) – vidimo da ono ipak nije najuzvišenija učenikova aktivnost. Prvo je biti s Bogom, razmatrati božanske stvarnosti. Kontemplirati sebe i stvarnost oko sebe u Božjem svjetlu. To je svjetlo neophodno da bi srce disalo punom mjerom, da bi imalo svjetla koje će osvjetljavati sva druga djelovanja pa i služenje. Svjedočanstvo brojnih svetaca govori da svoj život, kreposti i boguugodna djela duguju upravo ovom poniranju u božanske dubine, uzdizanju do neizrecivih vrhunaca duhovnog života. Iz toga će poteći odgovarajuće djelovanje.

Dakle, ne samo rastresenost, gubljenje vremena na besmislice ili čak činjenje grijeha, nego i dobra djela poput služenja ne bi se smjela pretpostaviti onom najuzvišenijem i za učenikov napredak nužnom – boravku s Bogom, uranjanju u Njegovu blizinu.

„Marta, Marta – za mnogo se brineš a samo jedno je potrebno…! Nikada to ne bismo smjeli zaboraviti. Ništa nas ne bi smjelo omesti da u svakom danu barem neko kratko vrijeme dišemo u blizini Božjoj. A vremenom će učenik sazreti da i tijekom svojih svakodnevnih dužnosti uspije dušu držati uzdignutom kod Boga.

Počinje se od riječi Božje, od promatranja i nasljedovanja primjera svetaca a vrhunci će biti kada se duša počne hraniti poglavito spoznavanjem Boga. Kada bude “kušala kako je dobar Gospodin” (Ps 34,9). Kada bude uživala u Njegovoj ljepoti.

Martina briga za tijelo je dio koji će prestati jer će tijelo imati svoj kraj, a Marijin dio promatranja Boga neće prestati nikada. Štoviše, trajat će cijelu vječnost.

Sv. Ivan Kasijan pripovijeda kako su on i monah German bili nemalo iznenađeni kada su ovo čuli. Nato je pitao opata Mojsija: a djela trpljenja, a naši postovi, uporno čitanje Svetog pisma, pobožnosti, uslužnost itd. – neće ostati zauvijek s nama koji ih činimo? Zar nije Isus upravo ovim djelima obećao kraljevstvo Božje kada je rekao: „dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite u posjed Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i dadoste mi piti…“ (Mt 25,31-46)? Kako može biti oduzeto ono što nas uvodi u kraljevstvo nebesko?

Opat Mojsije odgovara: nisam rekao da će nam ikada biti oduzeta nagrada za dobra djela. Jer Gospodin je jasno rekao: „tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća“ (Mt 10,42). Kazao sam da će prestati djela milosrđa koja činimo da bismo zadovoljili tuđe tjelesne potrebe, ili se branili od nasrtaja tijela (napasti) ili izišli u susret raznim stanjima u kojima se ljudi mogu naći.

Naime, gorljivo čitanje Svetog pisma i napori postova korisni su za čišćenje srca i kroćenje požuda tijela u prilikama ovoga života jer „tijelo žudi protiv Duha a Duh protiv tijela“ (Gal 5,17). No, vidimo oko sebe kako ova djela prestaju već za ovoga života poradi toga što za nekoga predstavljaju preveliku teškoću ili kada oboli ili kada ostarjevši onemoća onaj tko ih srcem činio. Tim prije prestat će u blaženoj vječnosti kad se „naše raspadljivo tijelo obuče u neraspadljivost“ (1 Kor 15,53), kada „naše tijelo naravno postane tijelo duhovno“ (1 Kor 15,44). Jednom riječju, prestat će kada naše tijelo više ne bude imalo želja protivnih Duhu. Sve to je sažeo sv. Pavao: „tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je svemu korisna jer joj je obećan život – sadašnji i budući.“ (1 Tim 4,8).

Reći da tjelesna djela pobožnosti imaju svoju granicu isto je što i reći da se ne mogu uvijek vršiti niti mogu onima koji se u njima trude dati savršenost. Stoga se ono Apostolovo „malo koristi“ može shvatiti na dva načina. S obzirom na vrijeme, takva djela nisu neodvojiva od čovjeka, ni u sadašnjem ni u budućem životu (iz razloga koje smo maločas naveli). S obzirom na korist sv. Pavao nam kaže da su djela kroćenja tijela početak a ne punina savršene ljubavi, kojoj su dana obećanja za ovaj i vječni život. Iako ne daju puninu, ova djela ipak su nužna da bi se išlo prema vrhuncima ljubavi.

Ona koja nazivate djelima pobožnosti i milosrđa nužna su u ovome svijetu gdje su ljudi u nejednakim uvjetima. Ne bi bila nužna da ne postoji vojska siromaha, potrebnika, nemoćnika… To su oni koji su onemogućeni nepravdom ljudi koji su sebi prisvojili dobra koja je Stvoritelj namijenio svima. Sve dok bude nejednakosti u svijetu bit će potrebna djela milosrđa – preko njih će postići vječnu baštinu oni koji ih vrše s ispravnom nakanom.

Ali u vječnom životu vladat će jednakost i ova djela više neće biti nužna. Svi će iz različitih uvjeta svojih života ući u ljubav Božju, promatrat će nebeske stvarnosti diveći im se u trajnoj čistoći svoga srca.

Ovom promatranju (kontemplaciji) žele se slobodno i velikodušno posvetiti – sve do konca zemaljskog života – oni koji su krenuli upoznavati božanski nauk i započeli put čišćenja vlastitog srca. Oni već sada – dok su u propadljivom tijelu – predaju se onoj zadaći koju će imati nakon što ga budu odložili: već sada počinju kušati ono što obećava Gospodin kada kaže „blago čistima srcem, oni će Boga gledati“ (Mt 5,8).

(iz “Duhovnih nagovora” sv. Ivana Kasijana, jednog od preteča sv. Benedikta)