Izraelov Bog oduvijek je svom narodu bio Bog bogat milosrđem. I nakon što se njegov narod iznevjerio Sinajskom savezu pružit će mu novu priliku putem velikog Jubileja. No, kod Boga nova prilika ne znači ponavljanje staroga. On uvijek ide dalje. Umjesto kazne daruje novo povjerenje i k tome započinje nešto novo. Taj novi Božji projekt traje do danas, čak smo i mi oko njega zauzeti i za nj molim kada kažemo: dođi kraljevstvo tvoje (Mt 6,10 par. Lk 11,2)! Naime, u Levitskom zakoniku, nakon što je Izraelcima pružio mogućnost da ubuduće žrtvama okaju grijehe (Lev 1 – 7), uredio pitanja službe svećenika (8 – 10), ritualne čistoće (11 – 15) i dana pomirenja (16), u poglavljima 17 – 26 proglašava zakon svetosti. Iz njega proizlazi da svetost ovdje nije ograda koja štiti Boga da se ne uprlja onim što je svjetsko, niti štiti svijet od Boga da ga ne kažnjava, nego radi se o ispravnom odnosu Izraelaca prema Bogu, jednih prema drugima i prema svijetu. Postali su njegovi saveznici (Izl 19 – 21), suradnici na projektu „ozdravljenja“ odnosno spasenja svijeta narušenog grijehom,  i to trebaju istinski živjeti.

Upravo tu, u sklopu zakona svetosti, započinje govor o kraljevstvu Božjemu i o velikom Jubileju. Kako? Kada izgovorimo „kraljevstvo Božje“ to se odnosi na svaku situaciju – bila u prošlosti, sadašnjosti ili u budućnosti – u kojoj Bog kraljuje odnosno u kojoj se stvari odvijaju po njegovoj volji, po njegovim standardima. U tom smislu ona je toliko široka stvarnost da je čovjeku neuhvatljiva jer je ne može do kraja pratiti i sagledati. Ovdje u sklopu zakona svetosti prvi puta se o Kraljevstvu govori na konkretni način. Po prvi puta Bog je rekao kakav bi vidljivi oblik njegovo kraljevstvo trebalo imati. To je zapisano u Lev 25 gdje se govori o velikom Jubileju. U propise o Jubileju ulijevaju se s jedne strane ranije proglašene odredbe o življenju Saveza (Izl 21,2-6; 23,10-11; Pnz 15,1-18) a s druge strane različite kraljevske uredbe o oslobađanju dužnika i robova koje se nalaze u Jer 34,8-22; Neh 5,1-13 te u još nekim kulturama oko Mezopotamije.

Propisi o Velikom jubileju odnosno jubilejskoj godini prvi su konkretni obrisi kraljevstva Božjega. Jubilej se slavi kad se navrši sedam puta sedam godina a započinje Danom pomirenja, (Lev 16 kada se opraštaju grijesi. U jubilejskoj godini otpuštaju se dugovi – sprječava se dužničko ropstvo, na slobodu puštaju robovi, svatko ponovno zadobiva svoju djedovinu odnosno zemljište i nekretnine ako ih je od prethodno velikog Jubileja izgubio, okupljaju se raspršene obitelji i na taj način sprječava socio-ekonomsko raslojavanje društva.

Treba uočiti kako Bog kao zakonodavac ove odredbe ne izriče kao prijedlog pa, eto, tko ima ljubavi neka čini tako. Ne! On ih proglašava kao obveze koje proizlaze iz društvene pravednosti a cilj je oslobođenje čovjeka – pojedinca i zajednice – i povratak u izvorno stanje. Stoga svi napori koje pojedinci i institucije budu činili da se to ostvari nisu stvar duhovne nadgradnje ili nekakvog elitizma u pokazivanju ljubavi nego su stvar elementarne pravednosti i stoga ih je svaki član Božjeg naroda tako prihvatiti. Ovo je važna razlika jer ona pomaže mjeriti mentalitet pojedinca i neke zajednice koliko je blizu ili daleko od Kraljevstva. Zamislimo nekoga tko je dobro poslovao i kroz više desetljeća kupio zemlje, kuća od onih kojima nije išlo dobro. Kad zatrubi rog u jubilejskoj godini, ta stečena dobra mora vratiti izvornim vlasnicima. Hoće li pristati? Hoće li pri tome za sebe smatrati da je visoko uznapredovao u ljubavi odnosno vršenju milosrđa (hesed)? Bog, stoga, preko ovih odredbi poručuje: ovo što ćeš sada učiniti stvar je pravednosti jer djeca onih koji su loše poslovali i njihovi unuci, praunuci ne trebaju snositi posljedice loših postupaka svojih predaka. I potomci imaju svoje dostojanstvo, i njima Bog daruje zemlju i sve preduvjete za blagostanje. Očito, tek ako netko pokazuje spremnost na jubilejsko opraštanje dugova, oslobađanje dužnika, vraćanje stečenih dobara kao ono što je dužan s obzirom na pravednost Božju, tek tada razmišlja po standardu Božjeg kraljevstva. Svi drugi stavovi predstavljaju manji ili veći otklon od putanje Kraljevstva i stoga će u praktičnim postupcima uroditi djelima nepravednosti (npr. ako netko smišlja način kako izbjeći opraštanje duga ili druge načine nepristajanja na lišavanje dobara koje zahtijevaju ovi propisi).

Odredbe jubilejske godine za narod Božji predstavljaju čin (ili proces) socijalne redistribucije i pomirenja koji kao revolucija mijenjaju društveno stanje prema idealu jednakosti i pravednosti, umjesto prema raslojavanju društva na sve bogatiju i moćniju manjinu na jednoj te sve siromašniju većinu na drugoj strani. Iako su procesi u većini društava stare antike vodili upravo u tom smjeru, odredbe velikog Jubileja daju do znanja da je to bilo izravno u suprotnosti s logikom Kraljevstva. Zato Gospodin svom narodu ne dopušta ići u tom smjeru nego ga poučava kako u konkretnim povijesnim okolnostima pripremati preduvjete za ostvarenje kraljevstva Božjega. Ovu viziju stvarnosti utemeljenu na volji Božjoj preuzimat će kasnije Izraelovi proroci i mudraci. Proširivat će joj vidike sve dok, pod vodstvom Duha Božjega, ne dođu do svijesti da su propisi jubilejske godine temelj spasenja za narod Božji, početak obnove Zemlje te, u krajnjoj liniji, počinju govoriti o kozmičkom Jubileju.

Na tom putu bit će mnogo otpora sa svih strana, počevši od samih Izraelaca koji nisu bili spremni živjeti pravednost Božju i dijeliti dobra pa sve do stranih okupatora koji će osvajati izraelski teritorij i nametati svoje interese putem svojih zakona. Problematikom raznih vrsta otpora i sukoba na koje nailazi uspostavljanje kraljevstva Božjega, kako je zacrtano u propisima o jubilejskoj godini, bavit će se najmlađa biblijska tradicija – apokaliptika. Izraz apokaplypsis u grčkom jeziku znači dignuti veo, otkriti, objaviti. Stoga će pojedine apokaliptičke knjige Staroga i Novoga zavjeta – ili njihovi dijelovi koji su u tom duhu pisani – otkrivati, objavljivat sraz kraljevstva Božjega s mentalitetom i strukturama ovoga svijeta koji mu se opiru. Kraljevstvo kad ulazi u naš svijet, ono vrši pritisak na razne razine, počevši od nutrine pojedinog srca pa sve do velikih i moćnih društvenih struktura (ekonomskih, političkih, vojnih). Ono jest stvarnost mira i pravednosti (usp. Rim 14,17), no življenje po njezinim principima dovodi do trvenja onih koji ga prihvate s njihovom okolinom i strukturama koji mu se protive. Apokaliptički tekstovi opisuju ove napetosti, trvenja i sukobe. No, uza mnoštvo različitih opisa nasilnih scena, oni redovito naglašavaju Božju kontrolu nad povijesnim procesima te najavljuju pobjedu kraljevstva Božjega nad nepravednim i nehumanim strukturama koje čovjeka porobljuju te sprječavaju njegov napredak i procvat, kako je zamišljen Božjim planom stvaranja.

Od Petoknjižja – točnije od Levitskog zakonika – pa preko proroka i mudraca sve do najmlađe literature Staroga zavjeta, apokaliptike, vrijednosti izrečene u propisima o jubilejskoj godini predstavljaju unutarnji motor koji pokreće pojedine procese i izražavaju standarde kojima Bog mjeri ljude i zajednice. Koliko god ovo na jednoj strani može neupućenima izgledati neobično, na drugoj strani to je logično jer vrijednosti velikog Jubileja prvi su povijesni obrisi kraljevstva Božjega kako nam ih donosi Sveto pismo.

Utjelovljenjem Sina Božjega ova tema dobit će notu punine i žurnosti: približilo se kraljevstvo Božje, govori Isus u Evanđelju po Marku (Mk 1,14-15) i po Mateju (Mt 4,17). Kod Luke u prvom javnom nastupu Isus navodi riječi proroka Izaije – koji se poziva na vrijednosti jubilejske godine – i kaže da se one danas ostvaruju (Lk 4,16-21; usp. 17,21). Iz ovoga je jasno da, kada se radi o idealu velikog Jubileja, Stari zavjet ne samo da nije prestao nego Isus smatra sada predstoji njegovo ostvarenje (usp. Mt 5,17). U skladu s tim proglašava godinu milosti Gospodnje. Iz ovoga možemo zaključiti da ta godina još uvijek traje i trajat će sve do nastupa punine kraljevstva Božjega.

U skladu s tim elementi govora o kraljevstvu Božjemu koji su prisutni u odredbama o jubilejskoj godini kao i u elementima apokaliptičke tradicije ušli su i ostali duboko ugrađeni u Isusove riječi i djela. Stoga u mjeri u kojoj čitatelj Svetog pisma razumije govor o jubilejskoj godini i apokaliptiku moći će pratiti Isusovo djelovanje u pogledu kraljevstva Božjega. Moglo bi se reći da su u njegovu životu i djelovanju u jedinstveni troplet uvezani Kraljevstvo, Jubilej i apokaliptika. Kraljevstvo Božje se očituje kao stvarnost prisutna u Sinu Božjemu po izlijevanju Duha, a tako će biti dostupno i u budućnosti. Jubilej utemeljuje način razmišljanja i daje jasne modele postupanja kojim se ostvaruje Kraljevstvo u konkretnom životu pojedinca i zajednice. Apokaliptički elementi opisuju sraz između Isusova života i onih koji mu se protive, koji su do sada oblikovali način razmišljanja i mentalitet naroda Božjega.

Kad utamničeni Ivan Krstitelj dođe u dilemu i pošalje Isusu učenike s pitanjem je li onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo (Mt 11,3; Lk 7,19), odgovor koji će mu Sin Božji dati nabraja djela koja čini a koja je najavio Izaija (26,19; 61,1) dok govori o ostvarenju ideala Jubileja: pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje (Mt 11,4-5 par. Lk 7,22). Za ranu Crkvu ove su oznake Isusova djelovanja bile od prvotne važnosti jer je smatrala da upravo se upravo po podudaranju  s jubilejskom vizijom Kraljevstva Isus iz  Nazareta predstavlja kao autentični Izraelov Mesija. Kao da je htjela reći: po ovome smo sigurni da je on Krist. No, pomnija biblijska analiza pokazuje da se ne radi se samo o nabrojanim djelima. Treba reći da jubilejski motivi prožimaju Isusov govor, izreke, prispodobe pa čak i molitvu. Isusovu životu i svekolikoj aktivnosti oni daju preobraziteljsku i osloboditeljsku snagu jer predstavljaju prve zrake prodora kraljevstva Božjega u našu stvarnost.

U Isusovu životu i djelovanju, muci, smrti i uskrsnuću troplet Kraljevstva izraženog putem Jubileja i apokaliptike dobiva novu boju i snagu. Oni čine temelj onoga što će teologija zvati kristološkom baštinom. Jubilejske vrijednosti u njegovu životu očituju se poniznim prihvaćanjem Očeve volje, prihvaćanjem utjelovljenja kojim je sam sebe lišio božanskog statusa (usp. Fil 2, 6-11), prihvaćanjem stranaca i grešnika, borbom za posvemašnje čovjekovo oslobođenje – na tjelesnoj, duhovnoj i društvenoj razini – čemu je bio posvećen do smrti. Zbog ove predanosti, putanja njegova života također je jedna apokalipsa. Živeći u punini Kraljevstvo, neizbježno je ušao u suštinsku suprotstavljenost moćima kraljevstava ovoga svijeta. Upravo zahvaljujući tome unio je novi duh i nove vrijednosti u sve pore života – čak i na religioznom planu.

Čitatelj Svetoga pisma, prateći niti jubilejske i apokaliptičke tradicije te promatrajući Isusa u njegovu povijesnom kontekstu, susreće objavu Boga kakav uistinu jest. Tu, u Isusovu tijelu, riječi, djelu, muci, smrti i uskrsnuću, otkrivaju se Božje najdublje nakane, istinska narav te neslućena blizina i empatija za čovjeka, kao i za svekoliko stvorenje koje je pod vlašću grijeha i smrti. Njegovi koraci – Put, Istina i Život – objavljuju tko je Bog za nas. Tko god čita evanđelja susreće Boga koji je na strani siromašnih, koji staje na stranu potlačenih i dolazi osloboditi sužnje. Svoje opredjeljenje da bude na strani razapetih na kraju će potvrditi prihvaćanjem dehumanizirajuće muke i smrti na križu. Time je sebe neopozivo, za sva vremena svrstao ne uz one koji su u ljudskoj povijesti dobrostojeći, moćni i utjecajni nego uz one kojima je oduzeto dostojanstvo i zlostavljani su, uz one koji se ne mogu uzdati u drugu nego samo u Božju pravednost. Povijest poznaje razne načine razmišljanja i djelovanja od čijih posljedica trpe mnogi ljudi – a i druge vrste živih bića – te duboko vrijeđaju Božji naum stvaranja; stoga su u njegovim očima u korijenu nepravedni i neodrživi. Ostvarivanje ideala Jubileja – jer ocrtava konkretne obrise Kraljevstva – jest ono što Božja ljubav i pravednost zahtijevaju od ljudskog srca kao preduvjet mira i zajedništva sa Stvoriteljem. Kraljevstvo Božje je, stoga, više od povijesti koju možemo prepričati, više od ideja koje možemo analizirati i potom o njima raspravljati. Ono je kontinuirani Božji projekt koji je neprestano na djelu – i u ovom času – i stoga svakog čovjeka poziva na odgovor. Jer i naš je svijet – kao i onaj u biblijskim vremenima – opterećen zlom, obilježen umreženošću raznih struktura moći i ideologija koje za sobom ostavljaju tragove koje možemo svrstati pod zajednički nazivnik: kultura smrti. No, Bog i danas djeluje iscjeljujući ono što je napuklo, uzdižući ponižene, liječeći bolesne… To čini preobražavajući srca darom svoga Svjetla, iz novih spoznaja proizići će obraćenje nakon kojega čovjek svoje korake usklađuje s putanjom Kraljevstva.

Što znači biti Isusov učenik nego krenuti zajedno s njim oslobađati sužnje, siromasima naviještati Radosnu vijest..? Ne samo riječima nego na sve načine koje nadahne Božji Duh Slobode i Ljubavi. Jer Božji blagoslov iz čovjekovih skromnih resursa može izvesti preobilje plodova. Kako biti dionikom jubilejske godine koju Crkva slavi pod geslom „Hodočasnici nade“, a ne upijati i nasljedovati duh biblijskog velikog Jubileja? Kako biti otvoren i predan daru kraljevstva Božjega a ne biti voljan ispitivati i uključivati se promjene stvarnosti koju živimo, koju bi također Kraljevstvo htjelo pohoditi i preobraziti? Kako bez ove spremnosti moliti u Očenašu: …dođi Kraljevstvo Tvoje…? Kako iza toga izgovoriti budi volja Tvoja a da te riječi budu istinite, jer njegova volja jest da donosimo plodove Kraljevstva.

Nakon ovih uvodnih misli o biblijskom slavljenju jubilejske godine, gdje smo pokušali stvar smjestiti u biblijski i crkveni kontekst, naši sljedeći koraci ići će za detaljnijim upoznavanjem njegovih starozavjetnih i potom novozavjetnih rezonanci. To će biti prilog što svjesnijem i potpunijem uključivanju u crkveno slavljenje jubilejske 2025. godine. Ona je samo naš vremeniti povijesni isječak velike godine milosti Gospodnje koju je početkom svog javnog djelovanja otvorio Isus (Lk 4,19). Nama, hodočasnicima nade, dana je prigoda ubirati različite milosne darove koji će naš život ispuniti plodovima Kraljevstva.