„To čini i živjet ćeš“ (Lk 10,28)

Nakon što su se u radosti sedamdeset dvojica vratila s misionarenja prošle nedjelje, Isus je govorio: slavim te, Oče, jer si ovo sakrio od mudrih  umnih a objavio malenima (Lk 10,21-24). Kako Bog skriva mudrima i umnima? Zašto?

Potom počinje naš evanđeoski odlomak. I daje jasan primjer.

Teolog pita Isusa kako da baštini život vječni? Ali on o toj baštini govori kao o imovini kojoj se može postati vlasnik, upisati je pod svojim imenom… Raspolagati njome Biti vlasnik, gospodar!

Isus odgovara kratko. U stilu: nema problema! Iz njegovog nastupa, odnosno iz prvih nekoliko rečenica stječe se dojam kao da želi reći: vječni život je tu, nadohvat ruke. Sasvim blizu i sasvim ostvarivo!

Zato ga pita: što piše u Svetom pismu? Ne komplicira i ne šeta ga lijevo desno nego teologa upuuje na ono što mu je najbliže, što svaki dan drži u rukama.

Ali dodaje neobično važno pitanje: kako čitaš? O tome kako čita ovisi hoće li pročitati ono što doista piše. Ili nešto što ne piše, ali je ljepše za čuti…

Kad je rekao što piše u Svetom pismu, Isus kratko, najkraće što se može daje rješenje: to čini i živjet ćeš. Kraljevstvo Božje, vječni život – sve je tu…nadomak ruke! Isus tako vidi i upućuje ga neka samo pruži ruku. Jednostavno, jasno i tako sudbonosno.

Teolog, koji je s lakoćom znao da se za život vječni traži ljubiti Boga cijelim bićem a bližnjega kao samog sebe, neće pružiti ruku. On je uostalom došao iskušati Isusa. I zato sada odlučuje sebe držati podalje od brzog pružanja ruke. Brani se pitanjem: tko je moj bližnji? Jer Izraelci su imali razrađena pravila kako se prema kome treba odnositi – sunarodnjaci, drugi narodi (pogani), pripadanici drugih naroda koji žive u susjedstvu, tuđinci koji su okupirali Izrael itd. Tko zna što je očekivao od Isusa kad je postavio ovo pitanje? Skrenuti raspravu na to koga se i pod kojim uvjetima može smatrati bližnjim?

Isus odgovara pričajući prispodobu. Prispodoba je jednostavna, u ono doba svima pa i neškolovanim ljudima razumljiva priča. U njoj je sve poznato i razumljivo, osim jednog elementa koji iznenađuje. On postavlja pitanje slušatelju na koje mora dati odgovor. Naravno, nisu svi odgovori jednako pozitivni.

Da je neki čovjek (ne znamo koje nacionalnosti) bio napadnut i izranjen, nije nikakvo čudo. Događa se. Da su ga zaobišli svećeni i levit, nije čudo jer ne smiju ga dodirivati da se ne bi onečistili i tako bili isključeni iz liturgije na koju krenuli. Je li ranjenik bio njihov bližnji? Možda prema adresi stanovanja, ali ga oni nisu takvim smatrali, to je očito. Oni su se odlučili čuvati ritualnu čistoću i za svaki slučaj ranjenika nisu dirali, iako su znali da odmah uz ljubav prema Bogu ide i ljubav prema bližnjemu – onomu tko je kao ti. Vjerojatno je i to za slušatelje bilo očekivano.

No, da će se zaustaviti Samaritanac, pripadnik tog omraženog naroda, to nitko od slušatelja ne bi očekivao. Tu je prvi moment iznenađenja. Mi, koji smo dobri, nećemo. A on koji pripada tom nečistom narodu, kako su smatrali Izraelci, on će pomoći!

Kako ovo čitamo? Sigurno su Isusovi slušatelji znali da i pripadnici drugih naroda mogu biti milosrdni, mogu imati veće srce nego ili pripadnici našeg naroda! Da, to je moguće. To je dobrodošlo!

Svakako je dobro da svi odrastamo u svijesti da nismo kao pojedinci ni kao pripadnici ovog ili onog naroda pretplaćeni na dobrotu. Nismo toliko dobri da pripadnici drugog naroda ne bi mogli biti jednako dobri kao mi. Ili čak plemenitiji. Dobro je da svi rastemo u toj svijesti. Mnoge predrasude bi se se time riješile.

No, ovdje ima još iznenađenja. Isus ovo nije ispričao samo zato da razbije međunacionalne predrasude i ublažni neprijateljstvo, iako je to jako važno i dobrodošlo. Isus ide dalje i puca na još viši cilj. Točnije rečeno, zahvaća stvar još dublje do dna. Struže do dna. Osjetit ćemo to i mi!

Naime, kad je nakon prispodobe upitao teologa: koji je od ove trojice bio bližnji ovomu izranjenomu, pogodio je „u sridu“! I teologa i nas!

Jer teolog u početku nije znao tko je njegov bližnji. Zašto nije znao? Zato što je bio spreman na cjepidlačarenje. Htio se izvući, proći jefitnije. O vječnom životu govori kao o nekoj ekonomskoj baštini nad kojom bi upisao vlasništvo i stavio je pod svoje ime. I zato kad gleda oko sebe tko je njegov bližnji, opet gleda ekonomski: provući se čim jefitnije. Kamo sreće da je samo taj teolog takav, kamo sreće kad toga ne bi bilo i u nama, u pripadnicima svih naroda koji se zovemo vjernici.

Nasuprot ovom stavu koji gleda proći što jefitnije – na jednoj strani ispasti vjeran Bogu a na drugoj strani ne se zbog bližnjih uvaliti u nevolje i solidarnosti kojima nema kraja i koje će me „udaviti“ – na drugoj strani imamo Samarijanca, nevjernika, nečistoga. Ali on ne škrtari kad se pita tko je njegov bližnji! Ne samo da pristupa ranjeniku nego će još platiti za njega dva denara, to znači da ima stan i hranu 24 dana. Ako bude i većih troškova, doplatit će i to!

Mi ga smatramo tuđincem, nečistim i nevjernikom jer je iz te ogavne Samarije, a vidi kako taj čovjek gleda! Možda to ne osjećaju svi među nama koji ovo čitamo, ali teolog je sigurno nokautiran. Jer što god mislio o Samarijancima, ovaj iz Isusove priče gleda na bližnje baš onako kako nalaže duh Velikog jubileja. Te vrijednosti koje su Izraelci najvećom većinom zanemarivali, Samarijanac ih drži!

Dakle, Isus nije samo rekao da i pripadnici drugih naroda mogu biti dobri i humani. Ne samo to. Teologu kojemu nije jasno tko je njegov bližnji, sada je jasno da s takvim stavom ne može razmišljati o baštini vječnoga života. Zapravo, primjerom Samarijanca koji čini dobro, Isus mu je između redaka rekao: vidiš, to je stav kojeg Bog traži, kojeg je propisao nalažući Jubilejsku godinu. Samarijanac ide tim putem, a kojim putem ti ideš? Taj tuđinac ostvaruje Božji projekt, a što ti ostvaruješ jer ideš za tim da nešto ušićariš? Umjesto da vršiš Božji projekt, ti si na prvo mjesto stavio svoj projekt pa i Boga i svoju vjeru nastojiš ugurati u neke rupice u svom planu! Zato mu na koncu kaže: idi i ti čini tako! Da, život vječni jako blizu. Ruci blizu, iako srcu može biti daleko.

Osjećamo, dragi prijatelji, ovom pričicom Isus je i nama puno rekao. Ne samo da si ne umišljamo da smo mi najbolji i najhumaniji. I nas, kršćane, pita tko je naš bližnji? Kako uopće gledamo ljude oko sebe? Jesmo li, kao teolog odnosno zakonoznanac iz prispodobe, i mi izgubili duh Božjeg projekta koje je započeo Velikkim jubilejom? Što uopće mislimo i čemu se možemo nadati od Godine milosti Gospodnje? Nju Isus otvara da bi Njegovi učenici kroz sva vremena ostvarivali taj Božji projekt. Ali ako ne vidimo tko je naš bližnji, ako mi nije jasno tko je pored mene ranjiv i potrebit i ako kalkuliram kako ću proći pored njega što jeftinije, to znači da sam – kao što bi rekao sv. Pavao – „ispao iz milosti“ (Gal 5,4). Da, i našoj ruci je vječni život, kraljevstvo Božje blizu, jako blizu. Ako nije srcu daleko…