Kada čovjek doživi pruženu dobrotu na konkretan način, to djeluje na njega. Čim je veća ljubav pokazana u pruženom dobru, učinak je snažniji. Može ići dotle da mijenja čovjeka. Kao što je doživio Jean Valjean u Hugoovim „Jadnicima“ kad je biskup Myriel – umjesto da žandarima kaže „da to su vrijednosti koje mi je ukrao“ – rekao: ne, griješite, ja sam Jeanu to poklonio…još je zaboravio ponijeti srebrne svijećnjake koji su najvrjedniji – sad će ih dobiti!

Dobrota koja čovjeka pogodi. Jer pokazuje mu novo lice stvarnosti i zove ga da uđe u taj svijet. Da sebi kaže: nisu svijet i život samo ono što me navelo na pohlepu, utrku u kojoj gazim po drugima. Ovaj život ima dubine koje do sada nisam poznavao. Ovdje sija nešto što nema nijedno srebro i zlato.

Kad pratimo Sveto pismo, vidimo da je od početka Bog prema čovjeku išao s ovakvom dobrotom. Dao je život Adamu i Evi i pozvao ih u zajedništvo sa sobom (Post 1 – 2 ). No, nisu imali povjerenja u njega, mislili su da će se bolje snaći sami (Post 3). I zlo svih vrsta počelo je bujati sve dok zemlja nije postala iskvarena (Post 6,5-6.11). Ni vode potopne nisu oprale grijehe. Nakon njih postalo je jasno da grijeh izvire iz čovjekova srca i kada nema nikakva vidljivog razloga.

S Abrahamovim potomstvom Bog ima velike planove, ali su ih Egipćani uzeli sebi za robove. Kad ih je oslobodio, činilo se da sada nema prepreke njihovom napretku. Pod Mojsijem im je dao zakone koji će im biti na dobro: Bog će ih čuvati od neprijatelja, a zakoni će osigurati da svaki pojedinac i obitelj budu zaštićeni i da idu prema punini života. Međutim, oni su to odbacili i klanjaju se zlatnom teletu. Mislili su da će im tako biti bolje.

Kao i kad je spomenuti Hugoov Jean Valjean prokockao svoju slobodu koju je tek zadobio i stajao pred žandarima koji su ga ponovno uhvatili u krađi – sada ne samo s kruhom da bi preživio nego s ukradenim biskupovim dragocjenostima – tako i izraelski narod stoji opterećen krivicom i osramoćen. Što će biti sada? Ima li nazad, ima li nove prilike? Što će, nakon svega, reći Bog?

Bog progovara po Mojsiju i pruža im ruku da ih izvuče iz propasti! Pruža im načine kako će žrtvom okajati grijehe i daje im propise o sedmom danu, o subotu kao o danu oslobođenja i zajedništva s Bogom. Još i više: daje im propis o Velikom jubileju – jubilejskoj godini kad se navrši sedam puta sedam godina (Lev 25). Tada se opraštaju grijesi, svatko zadobiva svoju djedovinu odnosno zemlju ako ju je igubio, okupljaju se raspršene obitelji, otpuštaju se dugovi, na slobodu puštaju robovi… Iz ovog što smo kratko rekli, a i iz posljedica ovih nabrojanih stvari koje nismo rekli, proizlazi da Bog Velikim jubilejom zapravo sve vraća na početak: ukoliko njegov narod vrši ove propise, sve i svi se vraćaju izvornoj rajskoj harmoniji Boga i njegovih stvorenja. Jer želi ih osloboditi svakog zla i obgrliti svojom dobrotom. Zato se u toj godini otpuštaju dugovi, otkupljuju grijesi, daruje mir narodu jer oni koji su osiromašili dobivaju nazad svoju djedovinu i s njome sigurnost; na ponovno zadobivenom posjedu može se ponovno okupiti obitelj. To je za one ekonomski najugroženije godina velike obnove i radosti. Za one kojima to nije bilo potrebno jest godina otpuštanja grijeha i godina dijeljenja dobara s onima koji ih nemaju – oni će uživati radost dijeljenja svjesni da vrše volju Božju i da time njemu pričinjaju veliku radost. Bez ove velikodušnosti nisu na sliku Božju, ne bi imali milosrđa (rahamim) a bez njega nisu prikladni za život s Bogom – zauvijek im izmiče punina života.

Božji narod nažalost nije držao ove uredbe. Nije htio upiti duh Velikog jubileja. Iako su ih njihovi suci, kraljevi i proroci opominjali, cvale su laži, neistine, nepravde, ugnjetavanja… Tako su spriječili da na njih dođe Božji blagoslov i zaštita, napadali su ih i komadali neprijatelji. Činilo se da je sve utonulo u tamu. Ipak, proroci su davali tračak nade – obećavali su dolazak Spasitelja, Onoga koji će izbaviti svoj narod, otkupiti će njegove grijehe i sve obnoviti. To će biti novi izlazak iz ropstva, novi savez Boga i ljudi. On će osloboditi svoj narod od grijeha – jer je postalo jasno da oni sami to ne mogu – oslobodit će ih od sotonskih napadaja. Izvest će ih iz duhovnog sljepila i ropstva i vratiti u istinsko zajedništvo Bogom.

Zato je Isus u Lk 4 prvim riječima koje javno izgovara, najavio godinu milosti Gospodnje. I ta godina koja teče, ali i sve buduće – cijelo njegovo djelovanje i djelovanje Crkve i danas i do konca svijeta – jest velika jubilejska godina – godina milosti Gospodnje. Nju je Isus otvorio i nitko je nije zatvorio niti može zatvoriti osim njega. U toj Godini milosti Gospodnje Crkva je primila Duha Svetoga – Onoga istog koji je nadahnuo u SZ ideal Velikog jubileja. On po djelovanju biskupa i svećenika kroz sakramente trajno daruje slobodu i mir onima koji se pokaju i odustanu od svojih grijeha. Uz dijeljenje duhovnih dobara, Djela apostolska pokazuju u drugom i petom poglavlju kako se u Crkvi razmjenjuju i materijalna dobra: nitko nema razloga za nemir i nesigurnost jer svi rade i dijele dobra tako da bolesni i pogođeni raznim zlima neće ni u čemu oskudijevati.

Ako gledamo iz ugla Evanđelja po Luki i Djela apostolskih, Crkva jest ostvarenje Velikog jubileja iz Staroga zavjeta. Onaj tko čita Levitski zakonik 25 i ne osjeća nikakve titraje unutar svog bića, najvjerojatnije ne shvaća ni bit Crkve. Nju je Krist osnovao da bude zajednica onih koji žive Godinu milosti Gospodnje u sva vremena kako bi svi mogli iskusiti da kroz nju dolazi blagoslov Božji i da mogu u nj ući. Zato jubilejska godina nije bila nešto sporedno za vjernike Staroga zavjeta. Naprotiv, bila im je središte u kojemu ih Bog čeka. Osvjedočili su se da je odbijati ga značilo ići od života prema smrti, od sreće prema nesreći, od blagoslova prema prokletstvu. Mnoge stranice Staroga zavjeta ispunjene nevoljama i krvoprolićima trajno svjedoče upravo o tome.

Zbog toga ideal Velikog jubileja nije nešto sporedno za nas kršćane. Krist sam sebe vidi kao onoga koji je došao ostvariti taj ideal a zajednica Crkve koju osniva ima ga živjeti i pronositi do krajeva svijeta, sve do svršetka vremena. Zato onaj tko počne slušati i razmišljati o Velikom jubileju nije se počeo baviti nekim novotarijama nego je tek sad stigao do središnje točke. Tek kad u nju stanje, razumjet će i borbe svetaca i proroka Staroga zavjeta, tek iz te točke se može razumjeti što Crkva treba biti i što nam sve nedostaje da bismo bili ono što je Isus zamislio da trebamo biti. Ako je Isus vidio Veliki jubilej kao srce onoga što živi i čini, očito je da ni mi nemamo drugog puta ako želimo u njegovoj Godini milosti Gospodnje doživjeti blagoslov, mir i radost. Sve – stvaranje, hram, liturgija, sakramenti – sve proizlazi, ima svoje obrise i vodi punini o kojoj govori Veliki jubilej. On daje standarde i izražava vrijednosti u čijem duhu Bog sve stvara i kamo želi dovesti. U njemu se na naš ograničeni, zemaljski način izriče punina kojoj Bog upravlja cijelu stvarnost. Zato je Veliki jubilej za Stari zavjet isto što i kraljevstvo Božje. Zbog toga i mi, ukoliko ga prihvaćamo, ulazimo u zonu kraljevanja Božjega. Sebe i svoj život otvorili smo kraljevanju Božjemu. Tada sve ide po njegovim standardima. Blagoslov, mir i radost neće izostati.

Možda nismo svojim očima vidjeli strahote o kakvima govore dramatične stranice Staroga zavjeta. Ali svatko je od nas iskusio što znači ropstvo grijehu, što znači biti ugnjetavan, zapostavljan, što znači trpjeti nepravdu, nevjernost, nedostatak solidarnosti itd. Svi smo doživjeli i veličanstvene trenutke kao vjernici u Crkvi, ali isto tako osjećamo da ona ne živi punim plućima. Svima nama i našoj Crkvi potrebni su pravednost, mir i radost koju sobom donosi življenje ideala Velikog jubileja. Zato ćemo nastaviti detaljnije upoznavati Veliki jubilej u Starom i Novom zavjetu. Upijati njegova duha znači usvajati Duha Svetoga koji ga nadahnjuje. Slijediti ga činiti one korake koje još do sada nismo da bismo dopustili da Bog kraljuje u naš životu – da bismo sebi dozvolili ući u njegovo Kraljevstvo.