Prema nekim stručnjacima posljednjih 13 poglavlja (Iz 54,1 – 66,24) na opširan i često neizravan način govore o opravdanju trpećeg Sluge Gospodnjega (52,13 – 53,12). Njega, koji je bio izbijen na smrt, Bog će opravdati tako da će plodove baštiniti Sion, odnosno zajednica slugu Gospodnjih koji nasljeduju trpećeg Slugu Gospodnjeg.

U pitanju je, dakle, uspostavljanje Božje pravednosti: prorok Izaija već u svom prvom poglavlju naveo je glavne grijehe naroda: postali su kao pogani, njihovi vladari kao da su iz Sodome a narod iz Gomore. No, trpeći Sluga Gospodnji ispaštao je za grijehe mnogih koje je na sebe uzeo. Njegovo potomstvo oni su koji kreću njegovim putem: ne činiti zlo nego ga radije podnositi, živjeti po riječi Božjoj bez obzira koliko to zahtjevno bilo i kakva trpljenje povuklo za sobom. A bit će omalovažavanja i zlostavljanja od onog dijela naroda koji ne ide Božjim putem. Bog kada sudi jedne će kazniti a drugima iskazati svoju djelatnu blizinu.

Onima koji daju sve od sebe pa i same sebe da bi vjerno išli putem Božjim Izaija upućuje ove riječi. Obećava veliki, možda i najveći dar čovjeku: Božja utjeha. Naš pojam utjehe je presiromašan u odnosu na Božju utjehu. Jer Njegova utjeha nisu samo lijepe riječi. On tješi tako da svoje vjerne hrani, nosi, štiti, daje im radost i mir. Iz ovoga je jasno: tko to ima, zapravo ima sve. I više negoli je mogao zamisliti. Kasnije Isus će sve to sažeti izreći u blaženstvima (usp. Mt 5,3-12).

Često je Jeruzalem u proroka Izaije opisivan kao kćer. Sada je mu je obećano dostojanstvo majke koja je u središtu slavlja. Dohodište puta koji je bio težak, višeznačan – pa i opterećen nevjerom, otpadom od Gospodina – bit će ovjenčan mirom i blagoslovom. Ono što mu Gospodin priprema postat će uzrokom radosti svima koji ga ljube. Naime, u recima koji prethode našem odlomku, Izaija priziva temu novoga hrama, nerukotvorenoga, koji će zapravo činiti nova zajednica Gospodnjih siromaha ponizna srca. Jeruzalem će biti majkom nove zajednice – doista, Djevica će začeti! Za razliku od Evina mukotrpnoga, rađanje kćeri Sionske proteći će u radosti jer ga vodi sȃm Gospodin; on će joj otvoriti utrobu i dati da na svjetlost dođu svi njezini sinovi. Pa i oni kojima se nije nadala!

Upravo se za te, neslućene sinove, zauzima sv. Pavao u Gal 6,14-18. Na tragu Izaijina nerukotvorena hrama kojega čini nova zajednica, Apostol linijom nematerijalnosti u svega Izraela Božjega uračunava i neobrezane. Oni su nenadana djeca Jeruzalemova! Umjesto identiteta po tijelu tj. po nacionalnom ključu, članom novoga naroda Božjega postaje se na duhovan način. Krštenje i život po Duhu, s njemu svojstvenim plodovima (ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota…) znakovi su identiteta novoga naroda Božjega. Za snagu i različnost toga identiteta u odnosu na stari život Pavao ne nalazi drugoga izraza doli: novi stvor.

Evanđelje po Luki sve diže na još višu razinu. Prije ovog odlomka trojica su pitala Isusa da postanu Njegovi učenici. Kad su čuli što od njih traži, odustali su. Dakle, ne može s Njim ići na malo, na određeno…jer On traži sve – cijelog čovjeka.

Ipak ima ljudi koji će krenuti s Isusom. Gotovo isto što je govorio apostolima kad ih je pripremao da krenu misionariti, sada govori sedamdesetdvojici. Broj učenika raste! S obzirom na uvjerenje onoga vremena da postoji 70 nacija, vjerojatno ovaj broj novih navjestitelja Radosne vijesti znači da se spremaju poći po svemu svijetu. Ići će po dvojica poradi teškoća puta i raznih „vukova” koji će vrebati na njih. Idu pred Isusom, kao što mu je nekoć Ivan Krstitelj pripremao put.

Žetva je velika…klasovi sa sto zrna čekaju… Situacija je hitna, ne trpi odugovlačenje.

Evanđelist Matej donosi Isusove upute učenicima kako se ponašati pred “vukovima” raznih vrsta (Mt 10). Ovdje kod Luke imamo samo: kao janjci među vukovima. Janje je iskreno, nježno, ranjivo…takvim stavom učenik će uvjeriti oni koji mu se protive da nema razloga za nasilje. Evanđelje nije prijetnja nikomu. Svakoga priprema za blizinu Božju i donosi radost.

Učenici trebaju ostati u kući u kojoj su primljeni. Ne prelaziti u neku bolju kuću u kojoj bi dobili bolji smještaj i hranu. Ali ni u jednoj se ne treba predugo zadržavati.

Što će ondje činiti? Uzet će ono što im domaćini pruže, liječit će bolesne i navješćivati kraljevstvo Božje – iste ono što je Isus do sada činio.

Ondje gdje ne budu primljeni, trebaju otresti sa svojih sandala prašinu njihova grada. Gdje? Na trgovima – na mjestima gdje se okuplja najviše ljudi. Obično se ovome ne poklanja pažnja. Uglađeni propovjednici izbjegavaju takve “ružne tonove” da ne uznemire slušateljstvo. A ipak, ovo je neobično važan detalj. Naime, Izraelci su trebali po povratku iz poganskih zemalja na granici otresti njihovu prašinu sa sebe. Stoga Isus želi reći: oni koji ne prime Evanđelja ostaju izvan naroda Božjega.

Ovdje se uspostavlja linija s prvim čitanjem. Vidjeli smo da prorok Izaija najavljuje Božju blizinu, aktivnu pomoć, radost i mir onima koji idu stopama trpećeg Sluge Gospodnjega. Tu se uspostavlja dioba naroda Božjega: jednima će Božji sud biti na kaznu a drugima na blagoslov i spasenje. Tu istu liniju ovdje nastavlja Isus. S jedne strane linije su oni koji ne prihvaćaju Evanđelje a s druge su oni koji prihvaćaju.

***

Mnogo bi se toga moglo reći na temelju ovog evanđeoskog odlomka. Izdvojit ću samo dva momenta. Naizgled nisu povezani, samo naizgled.

Prvo što bi trebalo upasti u oči svakom vjerniku – bilo bi dobro da mu zastane i knedla u grlu – jest to što je Isus šaljući seamdeset dvojicu posla zapravo sve svoje učenike. Dakle, svi oni koji su do tada proveli značajno vrijeme uz Njega i bili redovno uz Njega– svatko od njih sada postaje misionar! Prvo je poslao dvanaest apostola a sada i sve druge redovne vjernike! Svaki vjernik je – misionar! Isus ne poznaje klasu tzv. “običnih” vjernika! Kakav je On entuzijast! Pa mi ne idemo tako daleko kao On!

Da, ne idemo tako daleko, no to ne znači da gledamo ispravno. Mi sebi svugdje pa tako i u vjeri tražimo neke mirne kutke, neke zavjetrine u kojima ćemo se smjestiti da nas nitko ne dira. I mislimo da na to imamo pravo. To je naše viđenje vjere. Ali nije Isusovo! On gleda drugačije! Očito je da za Njega nema vjere dok osoba ne susretne ljubav Božju poradi koje više ne može šutjeti nego mora radost dijeliti s drugima. Vjera nije neki predmet koji sam osvojio, sad ga posjedujem i u miru uskladištim u svojem tihom kutku. Za Isusa je vjera zajedništvo s Bogom od kojega struji život, ljubav koja želi ići svakome i radost koja ne može ne dijeliti se s drugima. Sve ispod toga nije vjera nego priprema za vjeru. Zato će se mnogi s knedlom u grlu pitati: jel’ i ja trebam krenuti? Kako ću, nisam još nikada… A mnogi će se brzo snaći: ah, pa to govori samo ovaj svećenik, nitko drugi…on je sigurno zahirio…mogu ja kao i do sad! Zahvaljujući toj tehnici mnogi “uspješno” ostaju na istom mjestu cijelog života – njihova “vjera” nije ih nikamo povela ni dovela.

No, samozavaravanje ipak ne može sanirati glavnu pukotinu: kod mnogih se vidi da se kod njih nije ostvarilo Izaijino obećanje o Božjoj utjehi – ne osjećaju Njegovu blizinu, pomoć, nema mira, radosti… To znači da ipak nisu prešli liniju vjere, još uvijek prebivaju u “poganskim krajevima” s prašinom koju će Isusov apostol morati stresti sa svojih nogu.

Onima koji su Isusu sve otvorili i krenuli nositi Evanđelje drugima, situacija se posve promijenila. Zato se na kraju evanđeoskog odlomka govori o radosti. Ne običnom veselju, dobrom raspoloženju nego o radosti. Onoj koja dolazi iz toga što je Stvoritelj svega, Alfa i Omega ovdje, što me prati i podiže…što računa sa mnom i mojim mrvicama. I jer postoji nešto što mu samo ja mogu dati i nitko više. Da me vidi radosnog – to Mu mogu samo ja priuštiti. To Mu mogu samo ja dati i to Mu je silno važno. Ali neće moju bilo kakvu radost. Želi samo onu koju ću imati kad hodim u istini, kad se dajem do kraja u ljubavi, iako je moja mala i ograničena…do kraja, do mog kraja…koliko mogu. I onda će sinuti Izaijina utjeha, mir i radost koja – kao u Isusovim riječima – uvezuje nebo sa zemljom. Sad bi trebalo još o tome kako mnogi vjernici ne samo da ne žele pomisliti da su misionari nego oteževaju onima koji svoj život upregli u apostolsku službu…a mogli su barem mrvicu svoga apostolstva postići podržavajući svećenika, redovnika, misionara…barem čašom hadne vode, lijepom riječi, pruženom rukom razumijevanja…bio bi to mali korak prema njihovoj radosti…i Gospodinovoj koju mu samo oni mogu dati. Ali ne žele… O tome bismo trebali možda sljedeći puta…