Prije nekoliko dana čitam kako jedan čovjek koji je mnogima pomogao da prijeđu na zdravu ishranu i ozdrave čak i od najtežih bolesti, kaže ovo:

• nakon godina i godina rada s ljudima, moram reći ovo: većini ljudi koji su došli tražiti rješenje za svoju bolest ipak zdravlje nije na prvom mjestu! Oni kažu da im je zdravlje najvažnije, ali kad čuju što bi trebalo promijeniti da vode zdrav život, onda više ne žele. Njima nije do zdravlja nego im treba čarobna tableta, čudesna terapija, najbolji liječnik itd.

Dakle, važniji od zdravlja je moj način života, moje navike i želje od kojih ne odustajem…a ako se razbolim, tražim čudesnu tabletu, čudesni čaj koji će sve riješiti.

Ako je tako sa zdravljem, kako stojimo s vjerom? Ako čak i većina katolika u razgovoru kaže da je najvažnije zdravlje (rijetkost je čuti da netko kaže da je najvažnija vjera!), kako se odnosimo prema pitanju vjere jer to bi trebalo bi biti pitanje mojeg identiteta?

Ako su na planu životnog stila – jela, pića, stanovanja itd. – važnije navike i želje od zdravlja, što je na planu vjere, na planu izbora duhovnih orijentira, odabira dobra i zla?

Daleko bi nas odvelo kad bismo htjeli potanko pretresati. No, kad prebirem po sjećanju – što od susreta uživo, a što ovdje na društvenim mrežama – mogu reći da većina za vjerom pruža ruke kad ima neki problem…i pri tom želi da se on riješava na njihov način. Najmanje je onih koji pitaju: a što mi je činiti da vršim volju Božju? Što bi to značilo Boga staviti na prvo mjesto u mojoj životnoj situaciji?

Čovjeku je najlakše kad sebe stavi na prvo mjesto. Tada sve drugo raspoređuje po svojem ukusu: posao, život, društvo, pitanje zdravlja, vjere… Kako to funkcionira planu zdravlja, vidjeli smo. A kako ide na planu vjere?

Ako su mi moje želje najvažnije, ako sve podređujem mojim planovima, jesam li uopće sposoban služiti Bogu? Ili On treba služiti meni – zato se molim da mi pruži ovo, da me čuva od onoga – a što On želi od mene, pa tko bi se još tim zamarao, zar ne?

Iz svega proizlazi: stalno sam ja prvi! Sve što god je moguće treba uskladiti s mojim željama, sve i svugdje!

(Podug uvod a mislio sam nabaciti samo par misli na ove vruće dane)… Danas slavimo apostolske prvake Petra i Pavla. Ljude koji su najznačajniji za pojavu i početak života Crkve. Kakve veze onaj dugi uvod o egocentrizmu ima s njima dvojicom? Ima jaku vezu! Oni su postali temelji Crkve kad su se odrekli sebe! Svaki na svoj način… Dok to nisu uradili, nisu bili sposobni ući u Crkvu!

Dakle, Crkva je skup onih koji su sebe stavili na drugo mjesto a Boga i Crkvu na prvo. Da bi Crkva živjela… Inače je Crkva nemoguća.

Slavimo li ili ne slavimo ovu dvojicu velikana i radnika na njivi Božjoj, ovisi o tome na kome mjestu smo sami sebii na kojem mjestu nam je Bog. Ne možemo ih slaviti ako smo sebi na prvom mjestu jer tada provodimo život suprotan njihovom, u sukobu smo s njima pa kako ćemo ih slaviti? A što tek da kažemo o slavljenju Božića, Uskrsa i bilo koje druge svetinje u kojoj Bog ili njegovi sveti sebe ostavljaju po strani ili čak na zadnjem mjestu da bi slava Božja ili dobro drugih ljudi bilo na prvom mjestu! Ako sam sebi odobrio pravo na egocentričnu životnu orijentaciju, ne mogu slaviti nijednu kršćansku svetinju. Jer idem protiv ligike svih njih…tada ih ne slavim nego se borim protiv njih.

Danas dok nam svetkovina sv. Petra i Pavla pogled usmjerava prema počecima Crkve, ujedno vidimo i razlog njezina sadašnjeg stanja.

Dok slušamo o lošem stanju, umjesto da se zgražamo trebamo se pitati: živi li Crkva u meni? Ili u meni umire?

Pogled na ove apostole, na njihov život i životni zaokret nakon kojeg su ušli u Crkvu jasno će nam reći živi li Crkva u nama ili umire. I zašto i gdje i kako…