Prorok Zaharija govori o žrtvi kraljevskog jedinca i pranju grijeha. Teme koje se čine strane našem modernom zapadnom uhu. Kakve žrtve i pranje grijeha? Koga to zanima? Ali ako stvari okrenemo na pravu stranu, sve ćemo razumjeti. Prava strana kaže: koliko je jada u nama i oko nas? Na jednoj divnoj sličici na društvenim mrežama piše: kad bi životinje mogle govoriti, što bi one ispričale o svojim patnjama koje su im ljudi nanijeli? A kolike patnje nanosimo ljudi jedni drugima? Daleko više patnji nego su nam nanijele životinje ili prirodne katastrofe, zar ne?  Ima li tome kraja? Može biti kraja, želi nam reći prorok Zaharija!

Na početku ovog, dvanaestog poglavlja, prorok Zaharija podsjeća da je Bog razapeo nebesa, utemeljio zemlju i stvorio čovjeku dah u grudima, odnosno dao mu život. Nakon toga obećava novi zahvat, velike novine: zaštitit će svoj narod od njegovih neprijatelja. Njegov narod će spoznati da je njegova snaga u njihovu Bogu (usp. Zah 12,5).

No, nakon ovih redaka prorok najavljuje preokret u vidu novog Božjeg zahvata. Jer nije dovoljno da budu izbavljeni od neprijatelja. To je potrebno, ali ne osigurava puninu života. Na svoj narod (na dom Davidov i Jeruzalemce) Gospodin će izlit duh molitveni i milosni. Riječ je o čovjekovom duhu, odnosno prorok želi reći da će Bog u ljude uliti posebnu moć za iskazivanje milosti i vođenje molitvenog života. Te kvalitete će im omogućiti da žale i oplakuju onoga koga su proboli, odnosno koga su žrtvovali da bi sebe izbavili. Poradi spomena plača „hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj“ prorok želi reći da žrtvovani ima kraljevski status. U vezi s tim bit će otvoren izvor u kojemu se članovi doma Davidova i Jeruzalemci mogu oprati od svojih grijeha i nečistoća. Evanđelist Ivan u Zaharijinu probodenom jedincu, prvorođencu prepoznaje Isusa, Sina Božjega (Iv 19,37).

Možda na je prvu zvučalo čudno što kažemo da prorok Zaharija pod „duhom milosnim i molitvenim“ misli na čovjekov duh, na naš ljudski život. No, ako spojimo taj početni motiv s ovim drugim, stvar se kompletira: onaj od ljudi tko u sebi ne načini prostora za samilost i molitvu (produbljenje odnosa s drugima i s Bogom), neće se moći oprati u izvoru koji pere grijehe. Prorokova vizija očito ne predviđa samo jednostavno uklanjanje nečistoće grijeha. On ide dalje jer predviđa produbljenje odnosa s Bogom i drugima. Radi se o promjeni odnosa. Umjesto jednostavnog pranja grijeha, oni se mogu još radikalnije iskorijeniti življenjem novih odnosa prema Bogu i prema drugima. Ne bi li, zapravo, najveći grijeh bio odbijati promijeniti na bolje svoje odnose s drugima i s Bogom? To bi značilo podrezivati granu na kojoj ljudski rod sjedi. To bi značilo ustrajavati u statičnosti, nekom miru koji zapravo nije mir jer je život opterećen grijesima svih vrsta i na svim razinama. Prorok Zaharija prenosi Božju dinamičku viziju naše ljudske stvarnosti: mogu se oprati i pojedinačni grijesi, ali postoji još dalekosežnije rješenje njihove eliminacije putem življenja u „duhu milosnom i molitvenom“ koji mijenja i čovjeka i njegovu povijest.

Zato će susljedni otpjevni Psalam 63 lijepo opjevati žeđ za Gospodinom. Žeđ za izvorom koji pere grijehe i time se očituje izvorom života. No, poradi nježnosti kojom prilazi svom narodu i brine o njemu, Gospodnju ljubav psalmist naziva boljom od života. Uistinu, ona je ono najbolje što život može pružiti. Sȃm život bez nje ne bi bio dovoljan. To vidimo oko sebe u tolikima koji u sebi nemaju Božjeg mira i radosti.

Do ovoga odlomka Evanđelja po Luki Isus je liječio, poučavao… Očito je da to nije bilo sržno jer sada započinje zaokret. Njegov život i djelovanje kreće novim, potpuno jasnim smjerom. Oko kojega ni u Isusovu životu a ni u životu apostolske Crkve nije bilo pogađanja ili bilo kakvih sumnji.

Apostoli su na Petrova usta (jer on je uvijek prvi među njima) izrekli ono što vjeruju za Isusa: ti si Krist – Pomazanik Božji. Onaj Obećani koji će snagom Božjom preokrenuti ovaj propali svijet i ispraviti njegov nered, osuditi bezbožnike i nagraditi pravedne… U lijepa su iščekivanja bili uljuljkani.

Isus nije rekao da nije Krist – Pomazanik. Jest, On je taj! Ali… Umjesto da On nekoga preokrene, osudi i eliminira – On će biti osuđen i eliminiran. Umjesto da Jeruzalem – kad u njega kroči – doživi bljesak svjetla, dok Pomazanika budu probijali nastupit će vlast tmina. Ako učenici ne razumiju ove riječi, kako će razumjeti onu koja ide iza njih posljednja: uskrsnut će!

Nisu mogli razmišljati o tome. Imali su jasnu sliku Krista – Pomazanika. A ovo što im sada govori – pa kamo s tim? To se ne uklapa. I prešli su preko toga. Kao da bi baš moralo biti tako! Oni za sebe žele nešto drugo. Eto prototipova kršćanskog vjernika. Koliko je današnji vjernik drugačiji?

Koliki misle: iščašio sam nogu – dobio sam križ! Probušila mi se guma na biciklu/autu…ne slušaju me djeca – križ… Ne, to nije križ. Jer takve teškoće događaju se i onima koji ne idu za Isusom nego slijede mudrost svijeta ili svoju vlastitu.

Isus kad im je govorio da svaki od njih uzme svoj križ, nije htio reći: mene će vlasti doživjeti kao pobunjenika, rušitelja sistema i zato ću – prema starom rimskom običaju – dobiti križ kao kaznu…a vi ćete ga dobiti jer ste se zatekli sa mnom kao moji suradnici i suučesnici.

Isus je vidio daleko dublje i dalje, u suštinu stvari, kroz prostor i vrijeme… Ne može se graditi novi svijet bez otpora i borbi. Sv. Pavao u drugom čitanju iznosi neke od obrisa novoga svijeta. Ni nakon 2000 godina svijet još nije postao takav, nažalost…još borba nije gotova.

Isus govorom o križu oslovljava sva vremena i svakog vjernika. Pita svakog od nas: jesi li za novi svijet? Lijepo što jesi. Ali za njega nisi ako nisi spreman uzeti svoj križ. Jer križ je i oruđe i cijena i ulaznica za novi svijet. Jedini put do njega. Jesi li još uvijek za novi svijet, svijet kraljevstva Božjega? Što misliš i što si spreman uložiti da se ostvare riječi dođi kraljevstvo Tvoje?

Borba i žrtve prvo u osobnom životu, potom obiteljskom, rodbinskom, susjedskom, profesionalnom okruženju… Što će sva ta okruženja u kojima se krećem dobiti, ako nisam borbu izvojevao i križem vrijedno krčio put u osobnom životu? Kakav im stižem? Kao dio starog svijeta, kao poluproizvod? Kako ću izdržati pritiske okoline ako nisam izdržao ni svoje nutarnje?