U počecima Božjeg hoda s ljudima naglasak je bio na pravednosti.

Bog je čovjeka učio što znači biti pravedan prema Bogu, prema sebi i prema drugima

A grijeha je bilo. Počinjeni grijeh – odnosno dug prema Bogu ili nekom čovjeku – iskupljivao se žrtvom. Čovjek je učio prinositi žrtve. Ona mu je govorila: umjesto tebe, tvoj grijeh će platiti ova životinja. Život za život! Tu je čovjek učio da grijeh/dug treba biti „otplaćen“ – ne može biti kao da ga nema.

No, zar se tu – unatoč ozbiljno postavljenim pravilima igre – ne vidi još nešto? Zar nije svijetlilo svjetlo Božje dobrote? Jer kad je odredio da umjesto oduzimanja grešnikovog života može žrtvovan život životinje „otplatiti“ dug, zar tu nije sinula Božja dobrota koja pošteđuje čovjeka i kad je grešnik?

Ah, tko bi o tome mislio! Imamo važnijeg posla! Ja ću Bogu dati Njegove žrtve i onda sam se njim „iskvitao“. Onda sam miran i okrećem se svojim planovima…

A upravo to svjetlo Božje dobrote jest važno. Samo čovjek ne vidi.

Istina, bilo je potrebno učiti čovjeka pravednosti. Bez toga ne može biti humano biće.

No, ono tanano svjetlo Božje dobrote koja pošteđuje čovjekov život tako da uzima u žrtvi život životinje, tu Bog započinje novu blizinu s čovjekom. Tim najavljuje zagrljaj u koji će ga uzeti. Ako čovjek dopusti.

Sljedeći korak bio je žrtva Sina Božjega – umjesto da čovjek strada zbog svoga grijeha, žrtvovat će se sâm Bog! Njegov Sin na sebe će uzeti grijehe. Uzet će njihovu razornu snagu. Da bi čovjek živio.

Jer živi ljubav Božja prema njemu.

Živa je i neće ugasnuti…nikada…

Tko od nas ljudi može shvatiti ovu ljubav Božju?

Ne, ne može se shvatiti.

Pred njom treba stati…upijati je…pustiti da nas obuzima i diže. Da nas nosi u život…drugačiji puniji jer ništa više nije kao prije.

Pa ako već krvnu žrtvu Sina Božjega, koju trpi umjesto nas, ne možemo shvatiti – ako nam već ona oduzima dah – kako možemo ići naprijed?

A Bog ide naprijed! Ide jače i dublje. Jer ljubav nikad ne prestaje (1 Kor 13,8). Sve dok Bog ne bude sve u svemu (1 Kor 15,28)!

Sve dok On, Punina svega koji sve ispunja, ne postane naš život. Dok ne postane naša punina. Naša radost.

Što bi rekli prvi ljudi koji su učeni da prinose žrtve za svoje grijehe da im je netko rekao: jednog dana Bog će sebe prinijeti za tvoje grijehe? I još više – blagovat ćete Ga da biste živjeli od Njega?

Što bi mislio taj čovjek?

Što mi mislimo danas?

Možemo li reći da shvaćamo više nego taj čovjek?

Mi ćemo danas puno toga govoriti, puno riječi…pjevat ćemo… A zapravo što bitno možemo reći? Imamo li išta suvislo pred ljubavlju Onoga koji nam se u otajstvu euharistije darovao, osim one jedne jedine riječi: amen!

Riječ koja ne narušava tišinu… Tišina u kojoj svatko od nas treba stati pred neshvatljivi i neizrecivi Božji dar. Unijeti sebe pred tu Prisutnost.

Pred Prisutnoga koji me želi…koji je za mene živio i umirao.

Da, Isuse, neka mi bude…amen!

Sve privuci k sebi…neka Bog bude sve u svemu! Nek Ljubav sve ispuni.

Gdjegod i štogod sa mnom tada bude, bit će dobro.

Bit će dobro sa svima mojima…bit će dobro kad nas sve obasja i do kraja ispuni Svjetlo od Svjetla…kad Ljubav bude naš život.

Da, samo „Amen“…ništa više se ne može reći.

Tebi koji si nekoć krvario za men sada si tu u liku kruha da me hraniš, i mom životu daješ Života: amen! Tebi slava u vijeke vjekova – amen!