„On će mene proslavljati…“ (Iv 16,15)

Tko će danas koga proslavljati bez interesa? Nema toga, zar ne?

Dragi prijatelju, Isus ovdje ne govori o našem svijetu.

Govori o onome što je u Izvoru Svega.

Govori o tome kako dišu Otac i Sin i Duh Sveti.

Sve smo mi u stanju devalvirati i bagatelizirati.

Teolog koji to ne čini zato svake pred ovom nedjeljom osjeća – blago rečeno – nelagodu: kako progovoriti o Presvetom Trojstvu?

Što više zna i osjeća, nelagoda je sve veća.

Kako prolaze godine, sve sam uvjereniji da problem nas ljudi pred Presvetom Trojicom nije što o njima znamo malo – zapravo znamo dovoljno – nego što se o njima može znati tek ako se uskladimo s onim što znamo. Ne mogu znati više ako se nisam uskladio s onim što sam do sada spoznao.

Čudna situacija, zar ne? Nama možda i jest čudna, ali očito je Gospodin tako namjerno rasporedio.

O kakvim se usklađivanjima radi?

Prije par dana čitam o Johnu Henryu Fordu.

Čovjek je bio ne samo utemeljitelj jedne automobilske marke. U vremenu kad je auta bilo premalo jer su bili preskupi, on je osnovao svoju marku, promijenio način proizvodnje – uveo pokretnu traku – došlo je do pojeftinjenja proizvoda, buknuo je broj proizvodnih pogona jer su se auti počeli masovno prodavati, zaposlio se nevjerojatan broj ljudi, procvala je naftna industrija, promijenio se život mnogim ljudima i počeo je nastajati način života kakav danas poznajemo. Da toga nije bilo, danas bismo imali 2-3 auta na 2000 stanovnika. Znamo što bi to značilo.

Dakle taj čovjek kad je već ostvario svoje sne, bio slavan i bogat, dolazi u jeftini hotel uzeti sobu. Recepcioner ga prepozna: vi ste g. Ford, zar ne? Da – odgovori mu. Vaš sin osjeda u najskupljim hotelima, kako to da Vi dolazite u naš jeftini i skromni hotel? Vidite – odgovara Ford – u jeftinom hotelu se može bolje odmoriti nego u skupom. Osim toga, iako odsjedam u jeftinom, ja sam još uvijek John Henry Ford! Iznenađenom recepcioneru otkriva: ovaj kaput koji je na meni -pripadao je mom ocu! Još uvijek je dobar, zašto da ga ne nosim?

Možemo samo naslutiti što se zbivalo u recepcionerovoj glavi! Znao je da je Ford istinska veličina i genijalac koji je promijenio ne samo kompletnu atumobilsku industriju nego preko nje i život društva, ekonomiju…a vidi sad ovo?! Kako to shvatiti? Taj čovjek je bio sve samo ne smotan i ograničen. O njegovu duhu govori još jedan detalj. Koji su ga poznavali znali su da kad bi ugledao Alfa Romeo, skidao bi šešir u znak poštovanja i divljenja jer u to vrijeme Alfe su bile tehnički napredniji auti od njegovih Fordova. Takav moćnik skida šešir pred konkurentskim proizvodom? Očito u njemu nije bilo zavisti pa ni osjećaja konkurencije. Znao je što želi Alfa Romeo i divio se što uspijeva, a znao je što je on htio i uspio je! Čovjek koji ide u dubinu stvari, potpuno slobodan, neopterećen, sposoban poštovati i diviti se drugomu…priznati mu vrijednost. Je li taj uopće s našeg svijeta?

Činjenica je: imamo među nama primjere koji strše, od kojih bismo trebali učiti, ali to nam ne pada na pamet! Ovo je primjer čovjeka koji je bio ozbiljan, imao rezultate koji su promijenili svjetske trendove i udario temelje onomo što danas imamo. A ipak je drugačiji. Koga će inspirirati? Tko će se odvažiti poći za ovom slobodom, skromnošću, ljubavlju za istinom i kvalitetom, sposobnosti nesebičnog divljenja? Zar ne da će ga većina ljudi, pa i vjernika, svrstati među čudake. I time su riješili problem, barem tako smatraju.

A kako biti voljan uskladiti se s Presvetim Trojstvom koje neshvatljivo drugačije, i bliže i zagonetnije negoli možemo maštati?

A bez toga ostajemo u svojim starim stopama. Nismo prišli bliže – postati biće koje je više na sliku Božju, više čovjek!

Isus govori kao „jedan i jedan su dva“ da će ga Duh Sveti proslavljati. Duh je najveća sila u našoj stvarnosti. Zašto bi proslavljao Isusa, zašto ne bi sebe proslavio? Zašto sve što ima Otac pripada Sinu? Zašto Sin vrši Očevu volju? Zašto će proslavljati Oca a Otac će ga postaviti nad svime što postoji? I tako ustoličen Sin će se poslije podložiti Ocu? A obojica trebaju Duha jer bez Njega ne mogu ništa učiniti u našem svijetu. Tek s Njim postaju ono što jesu i žive: zajedništvo i ljubav.

Vidimo, koliko tu ima stavova koji bi trebali postati naši. Koliko ih je gladan i žedan ovaj napaćeni svijet! Da ih živimo, počeo bi veliki preporod.

Neizreciva veličina Presvetog Trojstva nije prigoda birati najveće i najteže razumljive riječi. To ne bi bilo u Duhu onoga što oni žive. Bio bi promašaj. Treba gledati što žive, koji su njihovi stavovi. I krenuti za Njima. Ne velikim riječima nego svojim stavom.

Ako gledamo živote svetaca, oni su bili ljudi koji su to upijali i živjeli svom snagom. Bez obzira na okolinu. Bili su svoji do kraja. A zapravo, htjeli su biti što više Božji. Što više na sliku Božju. I zato su postajali sve humaniji i humaniji.

Barem pred otajstvom Presvetog Trojstva smo u prilici sučeliti se onim temeljnim i bitnim u našoj vjeri. Tu možemo upijati Duha kojim diše Bog. Možemo razumjeti zašto molitva ne rješava sve i zašto je Isus više puta govorio protiv dugih molitava. Jer najsigurniji put do Boga nije puno Mu nešto govoriti. Nego približavati Mu se, uložiti svoju ljubav i slobodu da priđem što bliže – biti što više na sliku Božju. Tu postaje jasno zašto nam je Isus ostavio novu zapovijed ljubavi – ne bilo kakve nego kao što je On ljubio nas!

Tu pred Presvetim Trojstvom jer prilika da se kao vjernici uozbiljimo i prihvatimo onoga što je naša najvažnija zadaća koju kao vjernici imamo.

A ipak, nježnost i dobrohotnost kojom se Sveta Trojica susreću među sobom, svakoj duši opterećenoj velikom bogobojaznošću bit će odmor, oaza osvježenja i obnove nutarnjih sila. Ta najveća tajna naše vjere jest svakako i poziv i opomena, ali je i utjeha, razlog mira i nade. Izvor svih mogućih energija, ako ih želim uzeti. Sveci su tome najbolji dokaz.

Prije nego pogled dignemo previsoko i nešto krivo zaključimo pa se uplašimo ili već mislimo da smo sve to riješili, ipak još jednom pogledajmo u Johna Henrya Forda…i u njemu slične ljude. Oni su nam na običnoj, ljudskoj razini i znak pitanja. I priprema, zagrijavanje da bismo svoj duh mogli osloboditi okova mentaliteta sredine u kojoj živimo, da bismo se mogli vinuti u nove prostore, u visine duha.

Svaka pripomoć na tom putu je dragocjena.

A put koji je pred nama je važan: čeka nas Presveto Trojstvo!

Naš Izvor čeka da mu se vratimo!