„…da svi budu jedno kao ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu“

(Iv 17,21)

Znamo da mržnja razdvaja a ljubav spaja.

Kad je ljubav još malena, dovoljne su male blizine.

Ali kad poraste, blizine nikad dovoljno! Oni koji ljube želi uvijek bliže, uvijek više.

Dokle?

Do sjedinjenja – postati jedno!

Tako dišu ljudske ljubavi.

I nisu pogriješile, nisu na krivu putu.

Jer Izvor svega – koji jest Ljubav – tako diše.

U evanđeoskom odlomku imamo završne riječi Isusove molitve. Isus moli Oca! Ako igdje, ovdje nam progovara Isusovo Presveto srce…ovdje osjećamo Njegove titraje.

Na početku molitve, molio je za one koji će po Njegovu uzašašću na nebo nastaviti Njegovo djelo. Sada moli za one koji će povjerovati po njihovu djelovanju. Krug se širi. Srce koje ljubi uvijek ide šire i dublje – obuhvatiti sve! Da svi upoznaju Oca, da svi imaju život…

Svi smo u Isusovu Srcu…

Mi ljudi uvijek pravimo neke krugove, staleže, hijerarhije… Isusove riječi to sve ruše i nište. I otkrivaju Božji svijet koji je drugačiji, ujedno i jednostavan i složen, i lak i težak. Ali ljudsko srce osjeća – tu je dom!

Da svi budu jedno…ne na načine ljudskih blizina, zajedništava i jedinstava. Tu gdje su Otac i Sin jedno u Duhu Svetomu, tu treba stići svako ljudsko srce. Tu gdje su jedno i sloboda i poslušnost i služenje i uzvišenje – tu gdje nema viših i nižih, uglednijih i manje uglednih – tu treba stići svaki Božji stvor. Jer je Njegov miljenik.

Kad bismo mi u našim crkvenim zajednicama dali sve od sebe, bili bismo tek pruženi prst, tek putokaz prema jedinstvu u Bogu. Jer tada bismo ljubav živjeli ne po sebi nego po Božjemu. I svijet, ljudi oko nas koji o tom pojma nemaju, osjetili bi da je ovdje ono što ne postoji nigdje drugdje. Ali bi osjetili da i to čudo ima izvor, da to čudo ne ide samo na ljudski pogon – u njemu iskri ono božansko.

Mi nismo pozvani imitirati jedinstvo Oca i Sina. Ako se damo voditi Duhu Svetomu, naš život sve više je obilježen onim „biti“ – „biti“ sve više jedno s Ocem i Duhom. Jer Duh nas uvodi u Isuovu riječ. Nju živjeti, znači živjeti kao On, činiti što i On – „biti“ u Njemu. A to znači biti jedno s Ocem u Duhu.

Naizvan, takav život je svjedočanstvo svijetu. Tko želi, u toj zajednici može doživjeti objavu Boga, dovoljnu da može početi vjerovati. Da – Isus misli da toliko života u sebe može primiti zajednica Njegovih učenika. I zato moli Oca da se to dogodi.

Razlog zašto je to moguće, ali ujedno i nadahnuće za te korake jest što je Isus nama predao slavu koju je njemu dao Otac. Isusova slava jest prosijavanje Boga u Njegovu liku, riječi, djelu, muci, smrt, uskrsnuću…

Ako mi, Njegovi učenici, primamo tu slavu, onda ćemo moći biti jedno s Ocem i Sinom i izemeđu sebe – sve to u Duhu Svetomu. To je put prema onome „biti savršeno jedno“. Savršeno ne znači da to živimo bez greške ili grijeha, nego da činimo sve što možemo da uđemo u „biti jedno“.

To je najpotpuniji put da svijet dođe do vjere.

Isus potom otkriva zašto je sve to moguće. Postoji razlog tomu. Važan i prevažan!

Kako da čovjeku ne zastane dah kad čuje te riječi: „ljubio si njih kao što si mene ljubio“!

Tu ne treba ništa više reći. Treba pustiti nek se našim srcima širi ova tako tiho i jednostavno izrečena istina na kojoj stoji sve naše ljudsko.

———-

Dragi prijatelji, Isus ovdje ne drži predavanje, što je inače jako potrebno. Ne daje upute za življenje ekumenizma, što je nasušno važno.

Isus se u molitvi obraća Ocu. Mi, sretnici, smijemo proviriti u Njegovu molitvu. Smijemo svoja srca unijeti u taj viši svijet. Smijemo se zagledati u poneku od stvari koje koliko-toliko možemo pratiti i razumjeti. I ostati bez riječi. To je jako važno jer ako još imamo riječi, znači da nismo čuli Isusa kako razgovara s Ocem nego slušamo sebe.

Isus moli Oca jer zna da samo On to može ostvariti. Budućnost zajednice Njegovih učenika – Crkve ne ovisi o njima tj. o nama nego ovisi o Ocu. Svoje tj. nas Isus predaje Ocu jer zna da je to zadnje što može učiniti prije muke i smrti. Za svoje učenike i cio svijet je živio i prije nego će sve biti dovršeno, predaje nas u Očeve ruke. Za nas traži ono što je Otac već Njemu dao: jedinstvo i slavu. Zato je mogao prethdno reći da iako odlazi, Njegovi neće ostati siročad. Naprotiv!

Zato vrijedi vratiti se riječima Njegove molitve. I tu početi disati. Nek duša udiše dah božanskog života i ljubavi. Tu je razlika između života i smrti. Tu prosijava slava Božja, tu proplamsava ljubav koja privlači u ono „biti jedno“. To je naš dom.