Evanđelje po Ivanu (4,1-12):

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put.« Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus: »Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.«

Ako pročitate priručnike za propovijedi za 5. vazmenu nedjelju reći će da je evanđelje uzeto iz Isusovih oproštajnih govora. Neki će dodati da je ova nedjelja – kao i one sljedeće – već usmjerena svetkovini Duhova. Naravno, sve je to točno. No, što nam želi reći liturgija sljedeće nedjelje?

          Dobro je vratiti se malo unazad. Nakon što je digao Lazara iz groba, vjerski vođe odlučili su da i Isusa i Lazara treba ubiti (Iv 11,53; 12,10). U situaciji tako visoke napetosti i smrtne opasnosti, u Lazarovoj kući okupljaju se Isus i Njegovi učenici, Marija Mu pomazuje noge (12,1-8).

Tu su, usprkos opasnosti. Svoj život stavljaju na kocku: Isus za Lazara i njegove sestre, učenici za svoga Učitelja. Na prvi pogled, reklo bi se da je to idealno zajedništvo.

          Međutim, kako to u životu biva, pokazat će se da ipak nije sve bilo tako. Kad Isus bude uhićen, suđen, mučen…nema više zajednice oko Njega. Svako gleda kako da se spasi. A zašto su bili u Lazarovoj kući? Učitelj je još bio moćan, liječio – čak i uskrišavao mrtve – osjećali su se sigurni. Imali su motiv. Ali kad su Ga vidjeli nemoćna, svezana i popljuvana, izgubili su motive, hrabrost… Ne vide više zašto ići dalje? Tu se raspalo njihovo zajedništvo.

          U evanđeoskom odlomku sljedeće nedjelje Isus govori da ide Ocu. Ide pripraviti im mjesto. A, zapravo, u Evanđelju po Ivanu Bog nema prebivališta, nema „mjesta“ na kojem prebiva. On je posvuda…živi u srcu onoga koji Ga primi. Zato je Otac u Sinu i Sin u Ocu. A obojica u istome Duhu Svetomu.

          Kamo dakle ide Isus? Ide pripraviti susret, zapravo sjedinjenje Boga i čovjeka. Ide omogućiti da On i Otac, u snazi i ljubavi Duha, mogu doći u svako srce koje ih prima! Da bi svi bili Jedno!

          Da, dragi moji čitatelji, ako i vi osjećate laganu vrtoglavicu i pomanjkanje daha dok ovo čitate, na dobrom ste putu. Jer ovo su vrhunci Evanđelja. Ne može se više reći. Već i ovdje su riječi premalene, preuske…nedovoljne. No. osjećate što nam ovdje sveti pisac želi reći. Isus priprema učenike na neslućeni dar od kojeg ne može biti većeg: da Bog želi čovjeka, da se želi sjediniti, postati Jedno s čovjekom! Tko bi se tome mogao nadati? Pa zar to nije prekoračenje, dokidanje definicije Boga kao bića koje je izvan naše stvarnosti, neizmjerno udaljen i drugačiji od čovjeka? Da, ne samo dokidanje – ovo je vožnja u suprotnom pravcu! Vrhunski teolozi bi ovdje rekli da naše ljudsko razmišljanje i govor – kad se radi o božanskim stvarnostima – ne samo da je prekratak nego često mora zapasti u suprotnosti jer drugačije ne može dalje naprijed. To je znak da smo ograničeni.

          Što je Isus sve mislio, ne možemo znati u potpunosti. No, lijep dio znamo. Otkrivaju nam ga druga dva čitanja.

          Naime, oni koji uđu u ovo zajedništvo s Bogom počet će se ponašati drugačije. I prvo čitanje i drugo govore nam – svako na svoj način –  o zajedništvu u Crkvi u koje ulazi učenik. Nakon što su dobili Duha Svetoga, učenici počinju voziti u suprotnom smjeru od onoga kad su bježali od uhvaćenog Isusa.

          Oni sad postaju dio progonjene zajednice. Dobrovoljno. Oni sada stavljaju život na kocku da bi bili u zajednici i s onima koji su im dragi, ali i s onima koji su im teški. To naravni čovjek ne može. On odlazi od neugodnih osoba; bježi iz situacija koje su opasne po život ili slobodu.

          Zašto sad učenici idu ususret opasnosti, a one noći kad je Isus uhićen, bježali su? Pa sad čak ni Isusa nema pored njih, a oni idu u opasnosti, teškoće?

To je ključno pitanje! Odgovor je u ovome što govori Isus: pripravio im je „mjesto“, zapravo spojio ih je s Bogom. Po daru Duha Svetoga ulaze u ono veliko Jedno. I sad mogu gledati, osjećati i postupati drugačije. Oni su kao bića „nadograđeni“ – više ne žive samo svojom snagom.

Dragi prijatelji, to je kršćanstvo. Sve ono ispod toga je predvorje, čekaonica kršćanstva. Mnogi do ovoga nisu došli, ali se izdižu iznad drugih. Otežavaju život i sebi i drugima. Da je istina drugačija, milijarda kršćana bi preokrenula ovaj svijet. Očito je da nas ni izdaleka nema toliko.

No, dobronamjernom čitatelju nedjeljnih čitanja ostaje nemalena baština – Radosna vijest! Radosna vijest da su to prvi kršćani mogli. Kao i da su uspijevali ljudi u svim vremenima i kontinentima. Da, čudo Crkve je moguće. Crkve kakvu Bog vidi i stvara kada ima s kim.

Ako smo i sami u pitanjima, nejasnoćama, nesigurnostima – i mi idemo ususret svetkovini Duhova. I mi možemo moliti za dar Duha koji će i nas same i sve u našem životu staviti na pravo mjesto – u naručaj Božji. Da budemo Jedno… Da živi Crkva. Da poteče svjetlo, da krene radost…