Izraelci su stoljećima gajili nadu u obećanog Spasitelja. Kao što je Bog preko proroka negda pomazivao kraljeve tako će jednog dana pomazati i obećanog Spasitelja, zapravo tek on će biti Pomazanik u punom smislu te riječi jer će u njemu biti punina snage koja je u svim prethodnim pomazanicima bila tek naznačena, kao u slici. Smatrali su da će on satrti sve neprijatelje i da će pred njim lizati prašinu (usp. Ps 72,9-11). No, taj je Pomazanik sada na križu. Da li je on onaj koga su očekivali?  na zlatnom prijestolju nego na stupu srama, nitko mu se ne klanja i nije okružen ministrima: vrijeđaju ga i izruguju a on je među razbojnicima! Umjesto luksuzne odjeće potpuno je ogoljen i izložen svačijem podsmijehu. Nikoga nije pokorio niti to namjerava. Eh, da su Njegovi učenici znali što su iskali kad su rekli: daj da sjednemo jedan tebi zdesna a drugi slijeva… (usp. Mk 10,37). Nisu mu zasjeli zdesna i slijeva nego pobjegoše sa Kalvarije…

Što duže pogled zadrže na raspetom, popljuvanom i ismijanom na križu, iščekivanja mnogih Izraelaca, ali i kršćana, sve više se kolebaju: zar je on obećani Pomazanik, Spasitelj? On, poraženi, koji ne može ni sebe obraniti, on koji nema nikakve moći? Narod stoji i gleda ga, začuđen je, ne zna što misliti; htjeli bi shvatiti što se događa, ali ne mogu. Vjerski poglavari, oni koji bi im trebali stvar rasvijetliti, također ne vide. Upravo su oni Pomazanika umjesto na kraljevski tron doveli na križ!

Zašto Isus šuti? Zašto ne siđe sa križa? Onda bi povjerovali! Povjerovali bi u koga? U Boga moćnog koji pobjeđuje i ponižava protivnike? Koji uzvraća udarac na udarac, koji izaziva strah? To nije Bog Isusa Krista! Time bi poništio svrhu poslanja koje je imao na Zemlji: pokazati svijetu lice Božje, da je On dobri Otac nebeski. Time bi Isus potvrdio onu sliku koju o Bogu imaju vjerski vođe i onaj dio naroda koji rješenje problema vidi u sili. Dobili bi potvrdu da je Bog jak, arogantan, osvetoljubiv… Isus je, naprotiv, cijeli život propovijedao drugačijeg Boga.

Bog nije svemoguć na način da sa svojom beskrajnom silom radi ono što hoće, nego je prema nama neizmjeran i nenadmašan u ljubavi; jer toliko ljubi da služi čovjeku. Ne služe li roditelji djeci? To on čini nama jer smo njegova djeca! Makar su svi oni koji su oko križa i ismijavaju ga zapravo i sami nosili križeve i služili svojoj djeci jer ih vole i brinu za njih, nitko od njih nije prepoznao istinu Isusovog križa. Ismijavaju Ga. Iako je nad Isusovom glavom natpis Kralj židovski, nitko od njih u tome ne prepoznaje istinu, misle da se radi o poruzi pa se i sami rugaju.

Evo, to je strahota ovog prizora: Bog koji je raspet i šuti, i ljudi koji gledaju i ne shvaćaju! No, strahota nije bila prisutna samo onog dana. Strahota traje i dan danas kad god oni koji na sebe stavljaju znak Isusovog križa srljaju prema prvim mjestima, gdje god onaj tko ispovijeda Isusovo ime gaji žudnju za dominacijom, mržnju… A to nije prisutno samo u Crkvi, kako se prikazuje u povijesnim filmovima i medijskim napisima, iako i u njezinim članovima toga nažalost ima.

Pokraj Isusa dva razbojnika! Prvi uopće ne shvaća što se događa; želi da ga Isus oslobodi križa. Ne primjećuje da je upravo to zaslužio, ali da ga i u najtežim trenucima prati Bog, čak i na križu. Ne vidi i zato nema riječi zahvale; križ za njega ostaje samo mjesto muke i ništa više. I onaj drugi je razbojnik, ali ne očekuje oslobođenje, priznaje da mu je tu mjesto – sad je tek došao na svoje! Ovamo ga je doveo put koji je na raskršću života krivo izabrao i nastavio slijediti!

No, znade cijeniti Isusovu prisutnost u tim trenucima. Shvaća da Isus ne bi trebao biti pokraj njega, ali jeste. Zavolio je tu Njegovu prisutnost, ugodno mu je Njegovo društvo. Priznaje ga Kraljem i želi biti s njim: sjeti me se kad dođeš u svoje Kraljevstvo!

Da bi stigao do nas, opterećenih našim grijesima i natovarenih našim križevima, Bog je i sam prihvatio križ. Preko križa nas je dostigao, došao do svakog od nas. Pokazao nam lice Oca nebeskoga. Za tim je išla Ljubav Očeva kad je poslao Sina na svijet (usp. Iv 3,16).

Križ je zato trenutak istine. Na njemu vidimo neshvatljivu ljubav Božju: Bog je dobri Otac. Bogu nije trebao naš aplauz: On želi istinu. Zato što je križ trenutak istine o Njemu – istine o najvećoj ljubavi, zato je i Njegova proslava. Kraljuje Njegova ljubav i dobrota…

Ali, zato što je trenutak istine – zato je nama ispit! Njemu je križ bio raskršće na kojem se svrstao uz nas i za nas. I mi se pred križem svrstavamo – kroz život ići s Njime ili bez Njega. Za ljubav ili protiv nje. Za Njegovo kraljevanje u nama i po nama, ili protiv njega.