Blaženi siromašni duhom, blaženi gladni i žedni pravednosti, krotki, čak i progonjeni… Jesu li, jesmo li blaženi? Kad su jednog mistika upitali: što ti je donijela milost?, odgovorio je: kad se ujutro probudim, nisam siguran hoću li doživjeti večer. Zar to ne zna većina ljudi? Da, ljudi to znaju, ali ja to osjećam! (prema A. de Mello)

Zašto je važna ta razlika između znati i osjećati? SZ-ni mudrac Sirah kaže misli na svoj svršetak pa nećeš nikada pogriješiti! Upravo to! Kad bismo živo imali u vidu svoj svršetak – dohodište svoga hoda, naš bi korak bio jasniji i sigurniji! Kad bismo živo osjećali nešto od cilja, imali predokus onog konačnog, sigurno je da bi naš život u mnogome bio drugačiji i puniji.

Zamislite da vam stigne vijest: dobili ste automobil i trebate po njega u metropolu! Zar ne da biste cijelim putem ushićeno razmišljali o vašem novom autu i ne bi vam ni na kraj pameti padalo npr. skrenuti s glavnog puta i u nekim manjim gradovima razgledati izloge, ići na pijac i sl., a kamoli da biste se okrenuli i išli u suprotnom pravcu od metropole – pa tamo vas čeka auto!

Biti u Crkvi znači biti isto tako na putu. Crkva je zajednica putujućih – narod Božji na putu (II Vaticanum). Za svakog od nas biti u Crkvi, biti dio Crkve kakvu sada gledamo ne znači konac nego – početak! Stoga su u nekoj mjeri u pravu oni koji sa Crkvom nisu zadovoljni. U Crkvi nam je, pod uvjetom da smo zaista raspoloženi, moguće iskusiti i među sobom dijeliti prvine Kraljevstva Božjega za kojim udiše svaki stvor, ali ipak u ograničenoj mjeri jer su zastrte obličjem ovog svijeta koji prolazi. Milost Božja i sada u Crkvi prebiva, ali tek u znakovima, u mjeri ograničenosti našeg shvaćanja i grešnosti koja umanjuje našu sposobnost primanja te milosti. Zato i najsvetiji među pozemljarima uzdišu u prorođajnim bolovima i čekajući svoje objavljenje kao sinova Božjih – da konačno ugledaju Boga licem u lice!

Neki su i neopravdano nezadovoljni jer se ne žele potruditi i usvojiti ni mjeru dostupne im milosti. Ne žele je udomiti u sebi jer bi prije toga trebalo ponešto od starog “namještaja” izbaciti da bi mogli primiti novo. Tek potom se dijeli s drugima i uživa blaženstvo prvina Kraljevstva. Takvi dođu, vide da u Crkvi nema ništa spektakularno, “ništa posebno” što bi ih držalo zabezeknutima, šokiranima i onda odu. Ne shvaćaju osnovnu razliku između predstave i Crkve: predstava je uvid u tuđi život, promatranje plodova tuđeg ne-rada, a Crkva je pogled u vlastiti život, življenje i dijeljenje s drugima vlastitih darova i blaga Kraljevstva. Crkva nije predstava-gledanje nego življenje, hod prema punini.

Ako sada na početku sv. Mise pravimo gest kajanja za svoje grijehe, to je još uvijek samo znak. Tek kasnije, kad budemo spoznali svu grozotu grijeha, tek onda ćemo ga se moći u potpunosti odreći. Kad budemo shvatili zašto Bog nije našim grijehom razljućen nego – potresen (RBT)! Tek tamo ćemo to shvatiti!

Sada na sv. Misi pjevamo Svet, Svet, Svet…puna je Zemlja Slave Tvoje… A to je više želja nego li istina našeg života. Iskreno zapjevati Slava Bogu i reći onako od srca Veliča duša moja Gospodina moći ćemo tek tamo, oslobođeni svake opsjene i grijeha koji nam zamagljuje vidik i koče volju.

Znak mira što ga sada pružamo jedni drugima još je uvijek samo gesta za ono čega još nema među nama u punini jer smo sebični i oholi. Tek tamo ćemo biti oslobođeni svih sputanosti…

Tek tamo ću biti čovjek! – uzviknuo je idući prem mučeništvu sv. Ignacije Antiohijski.

Danas mislimo na društvo Svih Svetih gdje ćemo konačno biti ljudi, djeca Božja, Njegove prave i čiste slike! Crkva je poput elevatora koji nas diže i nosi tamo. Svetkovina Svih Svetih nije stoga spomen nečega prošloga nego pogled naprijed u budućnost – u puninu koja nas čeka.

Prigoda je sjetiti se naših milih i dragih – i onih koji još uvijek s nama putuju, a i onih koje više ne vidimo i nadamo se da su stigli u puninu Božje radosti, da ih raduje, obasjava i grije Božje lice. (Dakako, tim su čudniji moderni poganski običaji koji mladima u noći pred Svi Svete nude proslavu noći vještica! Još su čudniji oni kršćani koji će slaviti vještice i sutra nisu u stanju doći na sv. Misu ili na groblje – među Svim Svetima imaju svojih i živih i pokojnih, a koga slave među vješticama? Tko je njihov među vješticama?)

Svi Sveti – to su oni koji su stigli i oni koji još putuju prema punini. Velika je milost već sada osjetiti nešto od cilja, nešto od one punine koji imaju oni koji Boga gledaju licem u lice, od srca pjevaju Slavu Bogu i jedan drugome neprijetvorno pružaju ruku mira.

Velika je milost osjetiti nešto od toga, doživjeti toplinu zajedništva Svih Svetih! Tada je moguće put nastaviti vrelijeg srca, sjajnijeg oka i čvršćeg koraka.

Bože, hvala Ti što ovaj život nije besmisleno lutanje nego put u Očev dom (J. Zink).