Što se to dogodilo u Hramu? Unutra su ušli čovjek koji čini pravedna djela i jedan grešnik. Nakon kratkog vremena, po njihovom izlasku iz Hrama, imamo obrnutu situaciju: čovjek pravednih djela nije pred Bogom opravdan a grešnik jeste! Čudne li situacije! Što se to zapravo dogodilo u Hramu?

Farizej se moli uspravan (židovi redovito nisu klečali u molitvi); uspravan je i ponosan. Nabraja ono što čini i nije mu spočitano da je govorio netočno. Čini pravedna djela, čak i više nego što Zakon traži (umjesto 1x u godini, on posti 2x tjedno!), od žetve daje desetinu (tko od nas daje 10% svojih prihoda Crkvi?!), svjestan je da će ona ići, osim za Hram i svećenike, još i za sirotinju i školovanje mladih rabina.

Nema mu se što prigovoriti! Istina, njegova uspravnost i ponos malko bodu oči, no, na koncu, ima i pravo na njih jer ih je svojim poštenjem, radom i žrtvom zaslužio! Kad bi barem svi ljudi bili takvi, svijet bi drugačije izgledao…

S druge strane – carinik tj. grešnik! Ubirući porez, uzima svima ali, jasno, prema najsiromašnijima je gulikoža jer dok će imućnom smanjiti standard za poneki postotak, siromašnom otima kruh iz usta. Prema starozavjetnom Zakonu, za svoje opravdanje treba vratiti sve što je nepravedno uzeo + 20% kamata i napustiti tu profesiju. Pošto je to skoro nemoguće za izvesti (a tko bi ostavio tako unosnu profesiju?), rabini su smatrali da je za carinika opravdanje praktično nedostižno. A tko zna kakve je još i druge grijehe osim profesionalnih imao?

Kad ih gledamo obojicu, naše mišljenje bi vjerojatno bilo da bi farizej mogao biti malo finiji u tome da ne potcjenjuje druge i da bude ponizniji i bit će OK., a njegov ispravan život da je primjer za nasljedovanje i da je dovoljan za njegovo opravdanje. Za carinika, naprotiv, ne bi trebao biti dovoljan spušten pogled i jedna rečenica pokajanja, nego bi trebao najprije vratiti nepošteno uzeto a tek onda bi mogao govoriti da mu je žao, zar ne?

No, Isus kaže da carinik nakon samo jedne rečenice biva opravdan a čovjek dobrih djela ne! Što se tu zapravo događa?

Ako pogledamo bolje, vidimo da Isus ne kudi pravedna djela prvog čovjeka, a niti hvali niti ne preporučuje lopovluk drugoga. Naglasak je na nečem drugom, u nečemu drugom se ova dva čovjeka jako razlikuju!

Nije presudan njihov život nego njihov stav pred Bogom! Farizej je sam skrojio svoj život, jer je neke od zapovijedi Zakona odlučio obdržavati a neke ne. Sve je on to odradio i sad bi Bog morao proglasiti njegovo opravdanje – „Bog nema kud’“! S Bogom o tome uopće ni ne raspravlja jer, zna se da je pravedan! U biti, on sam programira svoj život, a s Bogom o tome nema što raspravljati, nema što učiti, s Bogom uopće ne mora razgovarati (sjetimo se molitve od prošle nedjelje!) – Bog je tu samo da ga isplati!

Evo, to je greška! To je toliko velika zabluda da je u stanju pred Bogom poništiti sva ona dobra djela! Kako to?

Sjetimo se Adama i Eve; kako se dogodio grijeh prvog čovjeka? Prvi grijeh, prototip svakog drugog grijeha, dogodio se radi krive slike o Bogu: ne, nećete umrijeti ako dirate stablo, nego zna Bog: onoga dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi… I čovjek će pružiti ruku jer misli da ga je Bog htio obmanuti, da mu je želio sakriti to blago na tom drvetu! Čovjek kroji Boga na svoju sliku i onda prema toj izmišljotini upravlja i svoj život. Ako čovjeka ne želimo čuti nego o njemu nešto zamišljamo, to se onda kaže ne prihvatiti drugoga nego tjerati po svojem. Dakle, izuzetno pobožni farizej ne prihvaća Boga! Da – sve je moguće!

Hvala ti što nisam kao ovaj! A kakav je taj čovjek kraj tebe? Ako te zanima, pitaj. Neće pitati, on ne mora nikoga ništa pitati. On zna svoje, tjera po svome!

Da je Bog opravdao farizeja, što bi se dogodilo? U kraljevstvo nebesko, tamo gdje treba biti mir, sporazumijevanje i sklad, ušao bi jedan kojega ne zanima ni što Bog misli a kamoli drugi ljudi i raj bi polako počinjao biti pakao! To Bog ne može dopustiti!

Kako bi takav čovjek mogao do kraja izvršiti ono što Bog od njega želi, kad ga ne zanima što Bog misli? Bog je Otac, obojica su mu sinovi a farizej govori hvala ti što što nisam kao ovaj! I da Otac bude sretan? Farizej se ponaša kao nadničar: svoje sam odradio, daj mi plaću! Ne, kazat će Otac, ti nisi nadničar, ti si sin. Zato nije dosta da odradiš neke radne zadatke; ti moraš voditi računa o cijeloj kući; ti moraš svome bratu biti brat! U mojoj kući možeš biti samo ako si mom drugom sinu – brat! Nauči biti sin i brat!

A kako će farizej naučiti živjeti kao sin, kad njega ne zanima što Bog misli, jer on živi onako kako je sam isplanirao?! Kako će biti opravdan kada u ovaj svijet s kojim Bog ima plan, on sad unosi neki svoj plan i ne zanima ga da li je to u skladu s Božjim planom? Zapravo pravi nered, jer bi napravio svoju podjelu na pravedne i nepravedne a u tu podjelu bi uvukao i Boga jer Bog bi to trebao blagosloviti! Bog trebao ući u njegov plan, a ne on u Božji! Eto što smo mi ljudi u stanju izvesti! No, kod Boga to neće proći. Pao je na ispitu!

A carinik? Udarajući se u prsa, pokajao se. Pošto je Bog primio to pokajanje – bilo je istinito – ostavit će se svoga prljavog biznisa. To znači da je poslušao Božji glas i da je prema njemu preuredio svoj život, da je radi toga potpuno promijenio smjer u životu! Uspio je jer učinio je ono na što “pravedni” farizej još uvijek ni ne pomišlja!

Evo poruke i nama. Naša djela – koliko god bila velika i dobra – bez ovog traženja i slijeđenja plana Božjeg nisu nikakva garancija, štoviše mogu izgledati kao jadni pokušaj trgovine s Njim. Kako će Otac biti sretan sa sinom koji, iako najmarljivije, radi samo ono što i nadničar a drugoga se ne želi primiti: biti Ocu sin, bratu brat..? Otac ga može na poslu možda i može zamijeniti strojem, ali s čime da zamijeni sina, s čime se može zamijeniti brat?

Veliko je ono što Bog s nama smjera i, u svom milosrđu, tako nas gleda da smo mu nezamjenjivi sinovi i kćeri. I baš zato što mu je stalo, neće popustiti farizeju a neće ni nama sve dok u „nadničaru“ ne probudi sina i brata!