Gubavac se u Isusovo vrijeme nije mogao približiti naselju. Sve su bolesti u ono vrijeme smatrane kaznom za grijehe, a guba je smatrana simbolom samog grijeha. Smatralo se da Bog njome pogađa zavidnike, arogantne osobe, lopove, ubojice, krivokletnike, počinitelje incesta itd. Da netko ozdravi od gube, to ne bi bilo ništa manje čudom nego da uskrsne od mrtvih. Gubavci su se osjećali odbačenima od sviju, i od ljudi i od Boga. Zato su gubavci u današanjem evanđelju stali i izdaleka vikali Isusu: smiluj se! Primjećujemo, ne traže ozdravljenje nego da prema njima ima sućuti, smilovanja, da ih uzme u svoje srce.

Isus ih šalje svećeniku jer Zakon je nalagao da ozdravljenje treba potvrditi svećenik nakon čega je ozdravljenik mogao ponovno ući među ljude i živjeti u ljudskom društvu. Interesantno je da ozdravljanje nastupa kad su se gubavci, poput Naamana, udaljili od onog tko ih ozdravlja.

Govoreći da je gubavaca 10 – broj koji označava totalitet – evanđelista nam želi reći da je cijeli narod, cijelo čovječanstvo na neki način gubavo, da nitko nije čist nego svatko od nas u sebi nosi znak smrti i da je udaljen od Boga i ljudi. Ovi su gubavci itekako bili svjesni svoje gube, uzroka svog propadanja i zato, ne gledajući na barijere – nacionalne i religiozne razlike, intelektualnu spremu i materijalni status prije oboljenja – svi skupa pristupaju Isusu.

Mi, koji se ne smatramo gubavima – iako nam svima nedostaje života, punine i radosti – stalno se razdvajamo i dijelimo. Kad se netko počne osjećati superioran, duhovno kvalitetniji počinje se dijeliti od onih koje smatra “gubavima”. A Bog nije stvorio dva svijeta, jedan za ovakve, drugi za onakve, ili n svijetova – a mi na n kategorija dijelimo ljude! On želi da njegovi sinovi žive zajedno, svi stvoreni, svi grešni i svi spašeni od Njegove ljubavi.

Onaj tko počne upoznavati i shvaćati svoju “gubu”, taj se više ne dijeli od ostalih, više nije superioran, ne sudi, ne potcjenjuje druge. Isus će u drugim zgodama dodirivati gubave i neće se odmicati, držati distancu od njih.

Interesantno je uočiti da oni Isusa zajedno mole, a ne svatko posebno. Mi, koji ne vidimo svoj grijeh nego samo grijehe drugih, uvijek imamo razloga za odijeljivanje. Ovi gubavci ne; osjećaju se solidarnima. Solidarnost je odlika svih velikih likova u Bibliji. Pavao ih nekako sažima kada kaže da bi on sam volio biti proklet i udaljen od Boga samo da kad bi se time njegovi sunarodnjaci mogli pomoći i približiti Bogu (usp. Rim 9,3). Upravo ovolika ljubav koja želi u pakao za ljubljene poništava njegovu hladnoću i pretvara ga u raj, u njemu pali rajsko svjetlo ljubavi. Ako Pavao tako kao brat braći, onda ni Bog kao Otac ne može biti ravnodušan dok je i jedan od njegovih sinova iz-gubljen ili za-gubljen-zagubavljen…

Možda mislimo da bi nam bilo lakše da smo imali priliku živjeti sa Isusom prije 2000 godina u Palestini, šetati i razgovarati s njime. Međutim, Isus gubavcima izgovara svoju riječ sa distance. Izgovara je i nama sa prostorne i vremenske distance. Oni su riječ čuli i po njoj krenuli prema svećeniku. Čujem li ja Njegovu riječ? Onu istu riječ koju je izgovorio prije 2000g? Ta riječ nije drugačija. Slušali smo ovih nedjelja riječi koje je upravljao apostolima i drugim ljudima koji su ga okruživali. Oni su bili blizu Njega da bi čuli riječ. Njegova riječ, ako je danas slušam, i mene može približiti Njemu!

Gubavci će ozdraviti, ali ne odmah nego nakon što su čuli Isusovu riječ i krenuli. Napravili korak, dva, tko zna koliko koraka i onda – ozdravljenje! NZ kršćanski život rado oslikava slikom puta. Kršćanin treba iskoračati puno koraka dok s njega ne otpadne guba uslijed koje se osjeća udaljen od Boga, zbog koje izbjegava ljude, guba koja mu opterećuje savjest…

Svih desetorica otiđoše putem ozdravljenja, ali samo jedan se vratio. Tuđinac, heretik – Samaritanac, on se vraća slaveći Boga! Možda nije ni poslušao Isusa do kraja da ode k svećeniku? No, Isus u prvi plan stavlja njegovo slavljenje Boga. I drugi su ozdravili, ali kako? Ozdravili za sebe! Kao da su morali ozdraviti! Kao da se to moralo dogoditi i kao da je to najnormalnija stvar na koju oni imaju pravo, koju im Isus duguje! Poslušat će, otići će svećeniku, ali poslije toga ništa – to nije ostavilo traga u njihovu srcu. Oni nemaju Isusu što reći, ne rađa se njihov odnos prema Njemu, nema ushićenja i radosti nego – mrtvilo! Koža je ozdravila, a srce? Gdje li je srce? Moguće je biti ozdravljen i integriran u zajednicu, ali polumrtvog i separiranog srca. Moguće je poslušati Isusa i sve učiniti, ali ostati doslovno sluga beskoristan, smokva na kojoj nema ploda…

A moguće je imati otvoreno srce – pa makar da se sam sebi isprva činio najudaljeniji od Isusa – i tim otvorenim srcem primiti čudo Njegove ljubavi i svjetla. Moguće je sijati tim svjetlom, od beskorisnog sluge postati Božji sugovornik, biti obasjan Njegovim čudom i isijavati to svjetlo dalje, umjesto gubom “zaražavati” – radošću čuda! Moguće je iz smrti prijeći u život… Sve je moguće onom koji vjeruje! Koji ima srce da vjeruje…