Danas je pred nama jedna interesantna vjerska tema. Volim reći da je vjera poput velike zgrade koju se može gledati sa različitih strana. No, za razliku od izvanjskih promatrača, Gospodin nas-svoje učenike, zove da je pogledamo i iznutra. Danas će nam pogled ići prema temeljima. Jer prije negoli se učvršćuje zid, treba mu pogledati temelj.. Čovjek je po naravi sklon kad ga nešto pritisne, bez obzira bilo to tragično ili samo neugodno, reći: Bože, slušaj moj glas, poslušaj moju molitvu! Uvijek on nas sluša, ali mi slabo čujemo Njegov; zapravo trebamo reći: Pomozi mi da čujem Tvoj glas, Gospodine. I to upravo onda kad je najteže!

Učenici danas govore u evanđelju: uvećaj našu vjeru! Zašto to govore? Može li se vjera uvećavati i smanjivati? Kad bi vjera bila stvar jednokratnog i izjašnjavanja, onda bi sve bilo jasno, bar kod onih koji nisu lažljivci. No, vjera traži cijelog čovjeka, traži često hrabrost krenuti u novo, u ono što se čini jače ili stvarno i jest jače od mene. Čovjek treba sebe cijelog založiti, riskirati sve što jesam i što imam – a to nije lako; tu se osjeti podijeljenost u duši, kolebanje…

Apostoli nisu bili klimavci ni pekmezari, nisu kao ljudi bili kukavice a ipak govore: umnoži nam vjeru.. Zašto? Zato što ih je Isus pozvao da uđu na uska vrata (Lk 13,24), da budu spremni mrziti oca i majku (14,26), odreći se vlastitih posjeda (14,33) – sve su to zahtjevi koji su i pred nas stavljeni prošlih nedjelja. I šta smo mi tim povodom učinili i poduzeli? Išta ili ništa? Pitajmo se zašto? A sad pogledajmo apostole: oni su osjetili težinu tih zahtjeva i žele poslušati Isusa, žele naprijed a vide da ne mogu, vide da ne ide…i zato: umnoži našu vjeru, Gospodine! Eto što znači BITI VJERNIK.

Da imate vjere koliko je zrno gorušičino…i dud bi se iščupao. Stručnjaci smatraju da je Isus zapravo govorio o egipatskoj smokvi kojoj korijenje ostaje i do šest stotina godina u tlu nakon što bude odrezana. Iščupala bi se s korijenom… Ako je tomu tako, zašto to onda nisu činili Isus, Gospa niti sveci? Ili su ipak činili? Što to znači iščupati dud ili smokvu sa korijenom?

Pogledajmo nastavak evanđelja, ovu malu prispodobu o sluzi. Ako je u pitanju sluga kod nekog uspješnog malverzanta, rob kod gospodara to bi još bilo i razumljivo, ali zar će Bog nas tako tretirati kad sve ovo jednom završi? To nas iritira…

Neće Gospodin tako; Isus je već prije rekao da će u adekvatnoj situaciji gospodar podvoriti slugu (Lk 12,37) a svojim životom i smrću je to i pokazao. Zašto onda govori danas ovako? Zato da izbije iz ruku pobožnih ljudi opasne igračke. Mnogi pobožni, kao i farizeji u Isusovo vrijeme, trude se pred Bogom steći zasluge; da bi se zaslužila što veća nagrada od Boga! Takav pristup savršeno odgovara našoj naravi: ja radim, ja zaradim i onda sam svoj na svome jer sam zaradio! To je jedan od elemenata nagonskog u čovjeku koji se uspije na perfidan način pomiješati sa religioznim u kršćanstvu: religija=zasluga! Zašto moram u Božjem biti “svoj na svome”? Zašto moram postići tu sigurnost? Od koga se to osiguravam. Od Boga koji me ljubi?

Ne može čovjek polagati nikakvo pravo ni na što: prah sam i u prah ću se vratiti! I kad sve učinim – o kad bih mogao pred Bogom sve učiniti! – i onda sam sluga beskoristan! Sve je to On mogao jednim migom prsta i bez mene; Njemu nisam potreban. Zašto me je digao iz pepela? Jer me htio, jer me voli! Tu sve počinje!

Možda osjetimo kako se naše biće nekako meškolji: samo to? A ne trebam ništa zaraditi? Da, težnja za zaslugom koja daje sigurnost i položaj duboko je ukorijenjena u nama. Samo je vjera može iščupati skupa s korijenjem. Evo, to je čudo koje će učiniti vjera! Samo ona može čovjeka osloboditi od napasti stjecanja zasluga, osiguravanja budućnosti. A što onda ostaje? Ostaje ljubav Božja preobilna za sve, bezdan ljubavi!

Stvar je u ovome: ako stječem zasluge, onda biram djela, odlučujem o njihovom broju, procjenjujem kvalitetu, počinjem se brinuti jesam li dovoljno dobro radio, padam u očaj jer nisam dovoljno radio, bivam zavidan jer ovaj ili ova kraj mene radi više i bolje… Ja odlučujem što kako i koliko radim i što neću raditi, što treba i što nema smisla! Jer neću raditi ono što ne mogu i kako ne mogu!

Ali onaj tko stane pred bezdan ljubavi Božje i skoči, s njim je drugačije. Nije odmah savršen, ali je drugačiji. Po čemu? Po nečemu jako važnom! Pitali smo svatko sebe na početku razmišljanja što smo učinili s Božjim riječima koje smo čuli prethodnih nedjelja. Onaj tko je skočio, makar nije savršen, osjeti ono što i apostoli. Osjeti da treba ići dalje – zauzeti pravi stav pa i mrziti oca i majku ako treba, da treba oprostiti, da treba podijeliti višak dobara sa siromasima.. Onaj tko je skočio u bezdan ljubavi Božje više ne pita za mjeru dobrog ukusa, finoće…da li će to biti zgodno, što će reći prijateljice? Samo vidi gdje ga ljubav Božja zove i ne može ne odazvati se…on kreće, ne mjeri zaslugu svog koraka, on jednostavno čini ono što treba učiniti.

I kad se boji da mu je korak drhturav i nesiguran, on neće stati i reći: već sam puno prevalio – kakva zasluga!, ili moram dalje inače sam nastradao!

Nego: Bože, hvala Ti što vidim kamo treba, hvala što Tvojom milošću osjetim zašto baš tamo treba.. Nije lako oprostiti, nije lako početi dijeliti višak drugima, puno se toga u meni opire… Hvala ti što si mi otvorio oči a sada budi sa mnom da mogu počupati korijenje starog čovjeka iz sebe i da mogu s Tobom napraviti korak dalje u slobodu u novi dan! Vjerujem da Ti možeš u meni učiniti ono što sam ne mogu, da u meni može početi jedno novo svitanje i oko mene jedan novi svijet. Hvala Ti Bože što si mi dao da mogu vjerovati: vjera je ono po čemu se skače u bezdan Tvoje ljubavi, ono po čemu se kroči novi korak u novi dan, u novu ljudskost. Sam bez Tebe to ne bih nikad mogao!

Hvala Ti Gospodine jer novi život u meni kao i život u Kraljevstvu je samo Tvoj dar!

Nova pravednost, veća od one pismoznanaca i farizeja, može se ostvariti samo Božjim darom!