U Evanđelju po Marku učenici, vrativši se s prvog misijskog zadatka, govore o onome što su učinili a ne ističu istinu da je u njima Gospodin bio na djelu (Mk 6,30). Kod Luke Isus upozorava da treba skinuti pogled sa pobjeda u svijetu demona i gledati u nebo, prema Ocu.

Mi ljudi skloniji smo pred očima držati svoju moć, uspjehe… A veoma teško je izdići se iznad toga i uživati pri pomisli na našu nebesku baštinu. Na nebo koje je na našoj strani, u kojemu nam je pripravljeno mjesto.

Lakše je gledati ono što imam, što činim – pogotovo ako time nekoga nadvladavam ili se ističem u odnosu na druge – nego propitivati moje „BITI“. Tko sam? Koje je moje mjesto u ukupnosti svega što postoji?

Ugodnije je baviti se onim prizemnim – pogotovu ako pogoduje nižim strastima koje mogu biti prikrivene na razne načine – nego svoj duh hraniti Istinom, onim duhovnim koje nas spaja s onim koji Jest. Koliko god neugodna, i ova istina oslobađa. Barem od zabluda o sebi!