Ako je itko, onda su učenici bili blizu Isusa i promatrali su očitovanje onog božanskog koje je iz njega isijavalo – ono je začuđavalo, u isto vrijeme i privlačilo i strašilo. Gledali su kako se o Njegovo svjetlo razbijaju iluzije religioznih prvaka – nisu uspjeli biti najveći.

I, unatoč svemo tome, njegovi učenici bi ipak htjeli biti veliki, najveći… Htjeli bi živjeti od onoga što On unosi u svijet i istovremeno ići protiv toga! Neodrživo, zar ne? Da, ovaj svijet je poprište sukoba svega onog što je Njegovo s onim što je svjetsko.

Koliko god da su smiješni učenici, nisu u manjem raskoraku niti oni vjernici koji su „jako“ pobožni s ciljem da „budu na miru“, da imaju miran život. Kako biti Isusov, s Njim u svijet unositi ono što je svijetu protivno, a „biti na miru“?

Ne samo da Isus ne vidi mogućnost izbjeći sukob sa svijetom, nego istom snagom vidi neizbježnost sukoba u svakom učeniku. Pa makar se radilo o borbi za nešto tako plemenito i bezazleno – biti kao dijete!

Svaki učenik koji tu borbu nije osjetio i u njoj stao na Isusovu stranu, zapravo ide protiv Njega i onoga što je Njegovo!