Iz 40,1-5.9-11

Tekst prvog čitanja otvara drugi dio knjige proroka Izaije koji se u literaturi naziva „Knjiga utjehe“ i „peto evanđelje“. U njemu su prisutna oba motiva, i utjeha i evanđelje. Započinje kao višeglasna pjesma koja ima tješiti Izraelce jer je završilo njihovo ropstvo.

Dvostruka kazna vjerojatno podrazumijeva, uz muke onih koji su odvedeni u egzil, patnju naraštaja koji se rodio u babilonskom sužanjstvu. Glas koji viče kasnije će sva tri sinoptička evanđelista prepoznati ostvarenim u Ivanu Krstitelju. Prorok naviješta povratak u domovinu kao svojevrsni „novi Izlazak“ pri kojemu će se svakom tijelu očitovati Slava Gospodnja. No, promjene koje će pustinja doživjeti ovaj novi izlazak predstavljaju slavnijim od prvoga. Jamstvo jest riječ Božja koja je sposobna to ostvariti; ona se izgnanicima predstavlja kao radosna vijest, euangelion. Njome Gospodin najavljuje ostvarenje veličanstvenih obećanja o stjecanju svih na Sion, u Jeruzalem.

2Pt 3,8-14

U adventskom iščekivanju Isusovog rođenja drugo čitanje nam donosi dašak ranokršćanskog iščekivanja drugog Gospodinovog dolaska. Ono potiče na promišljanje proživljavamo li, osobno i kao zajednica, adventsko vrijeme tako da nas priprema na događaje o kojima ovdje progovara Druga Petrova poslanica? Za razliku od prvog uništenja svega živog općim potopom, Poslanica naviješta da će o Danu Gospodnjem postojeći svijet bit će uništen ognjem, u skladu sa drevnim židovskim iščekivanjima. Iako najprije navodi sliku opće kataklizme, ipak naglasak stavlja na sud i otkrivanje djela koji će se dogoditi. Iako će Dan doći iznenada i označiti kraj svijetu kakvog je čovječanstvo do sada poznavalo, nije prijetnja onima koji su Gospodinovi. Dolazi iz ruke istog Gospodina koji je darovao svoga Sina za spas svijeta! Štoviše, vjerniku čak treba biti blizak jer njegovo sveto življenje i pobožnost pospješuje nastup Dana! Zato ga iščekuje u miru – on uvodi novo nebo i novu zemlju gdje pravednost prebiva.

Mk 1,1-8

Iako je Stari zavjet poznavao pojam radosne vijesti, iz prvih riječi Evanđelja po Marku jasno je da donosi novum. Za njega je sadržaj evanđelja u ovome: Isus jest Krist i Sin Božji! Njegova blizina nadilazi svaki drugi motiv za radost. Do Njega se dolazi po Izaijinu glasu u pustinji u kojem evanđelist prepoznaje propovijedanje Ivana Krstitelja. Iza svega onoga što govori Krstitelj stoji Bog. Šalje Ivana pripremati put kojim treba poći Njegov Sin. Isusov životni put preuzet će motive izlaska iz Egipta i označit će konačni Izlazak iz ropstva u slobodu. Činjenica da Ivan krsti u pustinji – koja u biblijskoj tradiciji predstavlja situaciju naročito intenzivnog religioznog iskustva – naglašava zahtjevnost njegova krštenja s kojom su se suočili oni koji su mu pristupili. On ne ide prema ljudima, kako su činili proroci i kako će činiti Isus, nego ljudi dolaze k njemu. Ukoliko se religiozna vlast distancirala od Ivana, onaj tko mu dolazi iskače iz uobičajenih normi religioznog ponašanja, ali u isto vrijeme pokazuje da je za Pomazanika spreman ući u rizik.

Marko ne donosi sadržaj Ivanove propovijedi nego važnijim smatra staviti usporedo njegovo krštenje vodom te Mesijino krštenje duhom. Vrhunac superiornosti jest u činjenici da će Isus, za razliku od vode kao simboličkog sredstva čišćenja grijeha, krstiti Duhom Svetim. Duh ovdje može biti shvaćen kao sredstvo, jer će Isus pomoću njega djelovati, a i svršno jer daje ono što je svrha otpuštenja grijeha – zajedništvo s Bogom. Dakle, Isus je Onaj koji Duhom daje pristup u zajedništvo s Bogom! Ivan je ljude uranjao u vodu a Isus će ih uroniti u Duha Svetog! Krstitelj je stoga potpuno orijentiran prema Isusu bez koga bi njegovo djelovanje postalo besmisleno. Potpuno se „stopio“ s Njim. Iako prethodi Isusu, prvi je koji ga nasljeduje i dijeli Njegov hod, anticipirajući Njegovu smrt. On je čovjek koji samo Isusu ustupa svoju slavu. S druge pak strane, time ne gubi svoje ljudsko i proročko dostojanstvo nego ulazi u njegovu puninu. Naime, Ivan je neizostavan, bez njega bi Evanđelje ostalo nedostupno čovjeku jer on uvodi Isusa u njegovu misiju. Stoga Krstitelj, kao navjestitelj, postaje dio Evanđelja onima koji ga slušaju. Dakako, to bi trebao biti ideal svakog navjestitelja i naviještanja u Crkvi – biti dio Evanđelja! Pokazati Iščekivanog i Prisutnog!

Naime, Krstiteljeva poruka svakom tko se približava Evanđelju jest: iščekivanje. Ne radi se o iščekivanju svojstvenom drevnim prorocima koje se odnosilo na neodređenu budućnost. Krstitelj govori o usmjeravanju pažnje da bi se uočilo Prisutnog. Iza privida trenutne stvarnosti skriven je Onaj kojega treba otkriti, onaj Jači koji dolazi poslije i komu treba dati prvenstvo. Isus je prvi koji je ishodio hod Boga među ljudima i taj put otvorio čovjeku izlijevanjem Duha. Marko stoga likom Krstitelja želi učiniti čitatelja konstantno pažljivim i spremnim dati prvenstvo Onome koji će u Evanđelju započeti svoj put, kako bi i sâm započeo hoditi za njim. Isusovim ulaskom u svijet stari prestaje a novi se pomalja. Zato je i Ivan okrenuo leđa prošlosti; sav je usmjeren prema novom, konačnom vremenu. Njegov put nije konzerviranje postojećega nego korjenita promjena i stalno obraćanje. Drugačije od realista i pozitivista koji se hvataju za ono što je u sadašnjosti, učenikov pogled mora biti okrenut budućnosti i novom što će početi. Novom izlasku u slobodu. Prema njemu se treba okrenuti, obratiti, uložiti sve u njega.