Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.

Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.

Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«

Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!« (21,33-43)

Kad čovjek pročita retke ovog evanđelja, spontano će se upitati: a što je ovdje Radosna vijest? Događaji o kojima se govori kao da su iz crne kronike.

Sveto pismo ne govori uvijek jednostavno. Ono voli pažljivog čitatelja koji je ponekad spreman odgonetati stvari. Tako je i ovdje.

Ovo je treća prispodoba o vinogradu i vinogradarima.

U prvoj smo vidjeli da je naglašena sloboda onih na trgu – mogu a i ne moraju ići u vinograd.

U drugoj prispodobi ta je sloboda znatno umanjena jer na rad u vinograd u njoj otac poziva sinove. Za razliku od nadničara iz prve prispodobe, sinovi bi trebali osjećati pripadnost i obvezu prema vinogradu, stoga bi trebali poći na rad.

U ovoj, trećoj prispodobi, motiv slobode potpuno je iščeznuo. Ostala je samo obveza jer vinograd je predan u najam. Oni koji su ga uzeli u najam, dužni su isplatiti vlasniku dogovorenu vrijednost u vrijeme uroda. Riječ je, dakle, o onome na što vlasnik ima pravo. Isus je pod vinogradarima ciljao prije svega na židovske vjerske poglavare onoga vremena. No, u širem smislu, svi mi smo dobili na upravu i uživanje dobra Gospodnja. I svakog od nas On ima pravo pitati: što si s njima činio, kako si ih oplodio? Imaš li mi čime uzvratiti?

Dobro je da čovjek stane pred ova pitanja. Dobro je da ga ona pritisnu, da osjeća kako mu se steže grlo jer u njemu je zapela „knedla“. To znači da ozbiljno shvaća sebe i svoj položaj. Mi u životu imamo mnogo odnosa i različite vrste obveza. Ali postoji jedna prije svih njih – prema Onomu tko daje život i puni ga dobrima za koja nemamo kome uzvratiti osim njemu: dar života, zdravlja, pameti, roditelja, svih dobrih ljudi na našem životnom putu, svih povoljnih prilika koje smo mogli iskoristiti itd. Bez svega toga ne bismo ni dospjeli do ovih naših ipak sitnih životnih briga koje nam ispunjavaju dane…nekima i noći.

I sad kad stojim s „knedlom“ u grlu, gdje je Radosna vijest? Tu je, blizu. Bliže negoli s vidi na prvu. Gospodin je unaprijed znao kako ćemo Mu uzvratiti za sve što nam je povjerio. Ali ipak nije odustao. Znao je da neki biti izrazito negativni i destruktivni, poput Isusovih sugovornika koji će krenuti ubiti baštinika ne bi li se dokopali vinograda. Znao i za nas, sitnije grešnike, koji bismo ipak mogli biti puno pošteniji i prema Njemu i prema sebi. Iako je sve znao, svima nam je dao svoga Sina, ljubav svoju. Dao Ga za sve nas. On će isplatiti cijenu našeg nepoštenja i nepravednosti. On će dragovoljno otkupiti krivicu onih koji Ga kreću ubiti, a i nas koji smo prema svemu tome manje ili više nemarni.

Ovi dramatični reci evanđelja stoga nisu tu da nas uplaše. Prvotna „knedle u grlu“ tek je početak nakon kojega trebamo uroniti u razmatranje ljubavi Božje koja po najskupljoj cijeni ispravlja našu nepravednost i čini nas pravednicima. Jer tako želi Bog! Tu bi trebao biti zavišaj našega duha. Tu bi se on trebao kretati, promatrati te divne krajolike što nam ih daruje Božja dobrota.

Tu stati i osjetiti snagu onoga : Ti, Bože, jesi! Ti si Onaj koji Jesi! Onaj koji nećeš dopustiti da pred Tobom ostanemo nepošteni najamnici koji su zaslužili kaznu. Ti i po cijenu krvi svoga Sina nas pretvaraš u pravednike jer želiš da i mi živimo. Ima li išta čudesnije?

I tako, nakon što smo se odvagivali i upoznavali kroz prethodne dvije prispodobe o radu u vinogradu, ovom posljednjom evanđelist Matej stavlja melem na naše rane. Posljednju riječ ne treba imati naša samoanaliza, još manje teret krivnje nego sve treba završiti utonućem u neizmjernu i neshvatljivu ljubav Božju. Ako se njoj predamo, nećemo potonuti. Ona će nas nositi obali kraljevstva nebeskoga.

Nek nam je sretan i blagoslovljen dan Gospodnji!