Iz proroka Ezekiela

Ovo govori Gospodin:

»Vi velite: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Čuj, dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i neće umrijeti.«

                                                                                     (Ez 18,25-28)

Misna čitanja ove nedjelje predstavljaju nam dva svijeta: Božji i onaj koji to nije. Svi znamo da postoje, ali pitanje je u kojem smo mi? U kojem sam ja? Riječ Božja, oštrija od dvosjekla mača, brzo će mi to otkriti.

U vrijeme proroka Ezekiela Izraelci su pod strašnom kaznom: osvojeni su, razoreni, odvođeni u kolonama kao zarobljenici u daleku zemlju… Bilo im je to najavljeno, ali nisu marili. Sad kad se dogodilo, ljute se na Boga i kažu mu da je nepravedan. Zašto? Idu logikom kojom ide i većina današnjih kršćana: smatraju da se sve računa, a oni su ipak činili dobro i to će ih spasiti; nisu bili savršeni – znaju to – ali više će biti onog dobroga i to će prevagnuti. Idući tom logikom pitaju Boga zašto ih je snašla ova tragedija? Pa nisu oni gori o svojih pradjedova, djedova ni od očeva. Ali Bog je kaznu pustio baš u njihove dane, a ne ranije. Zar to nije nepravedno prema njima?

Na prvi pogled, ovdje sve štima. Sve je jasno i teško je naći prigovor. Teško je ako idemo ljudskom pameću i logikom. Božja je drugačija.

Bog će im preko proroka Ezekiela reći svoju jasnu riječ koja nadilazi ljudsku logiku. U Njegovim očima stvar izgleda ovako: sve ispod obraćenja nije dovoljno, tko god se ne obrati svojevoljno ostaje u zoni smrti i nema se kome žaliti kad ga ona snađe. Strogo?

Uzmimo situaciju iz života. Stane auto na autocesti, ljudi iziđu van na zaustavnoj traci i počnu prelaziti zabranjenu liniju prema sredini ceste. Naleti kamion i znamo rezultat. Kakva je utjeha ocu i majci što njihovo dijete nije jako prešlo tu liniju? Ima li smisla reći: vaš je sin prešao sredinu a moj je tek prekoračio liniju – dakle više se držao propisa od onoga koji je otišao najdalje? Može li im to biti utjeha? A sina im nema. Istina je da je prešao liniju koju nije smio prijeći. Je li prešao više ili manje, u životu je nebitno.

Ili kad nekoga trese struja: nekoga trese duže, a netko tek što je doživio strujni udar već umre. Možemo li se tješiti time što je nekog našeg trese kraće? Kakva je to utjeha ako je isto umro kao i onaj koga je tresla duže? Tko je pogriješio više a tko manje, nevažno je. Bitno je ne naći se i ne ostati u zoni smrti.

Zato prorok Ezekiel poručuje da je život moguć tek obraćenjem. Sve ispod toga nije dovoljno, uzaludno je uspoređivati s očevima, susjedima itd. Ne koristi mi što sam malo ili puno bolji od njih, ako sam još u zoni smrti.

Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.« (21,18-32)

U evanđelju se Gospodin Isus trudi onima koji su elita Izraelove vjere pojasniti da su u problemu. Njegove riječi temelje se na ovome što smo vidjeli kod proroka Ezekiela. Polazi od toga i želi reći svojim sugovornicima: vi se smatrate vjernicima, štoviše vi se „krema“, najprosvjećeniji i u vjeru najupućeniji dio naroda. Provodite više vremena od drugih misleći na vjeru, obavljate sve običaje, vaš je život više od života drugih obilježen bojama vjere. To je vaš društveni položaj, krećete se u tim krugovima.

Ali gdje je vaše srce? Činite li to što činite jer to vaš plan, tu vam je lijepo i korisno, ili u svemu tome tražite ono što želi Otac nebeski? Na čemu vi zapravo radite: na svom projektu, ili ste ostavili svoje i krenuli ste na ono što je Očevo, na što vas On zove? Rekli ste Mu DA, a još uvijek ostvarujete svoje planove koji vas ni do sada nisu usrećili, zar ne?

Spominjući im Ivana Krstitelja, govori da im Bog daje signale, jasno pokazuje put, ali vi se na to ne obazirete. Ne tražite trag Boga živoga oko sebe jer ste prepuni svojih ideja i rješenja. I zato još niste otišli u Očev vinograd, iako mislite da ste ondje najvrjedniji radnici. Ne, niste.

Zar ne kako je to teška i otrežnjujuća riječ?

Radosna je vijest kako Otac pristupa ovoj dvojici: obojicu naziva sinovima. Nijedan od njih njega ne smatra Ocem. Prvi ga nikako ne oslovljava, a drugi ga naziva gospodarem.

Mi smo uvijek daleko ispod razine Božjeg srca. Predaleko i ne osjećamo ono bitno. Ono što bi nas moglo podići da potrčimo, poletimo u zagrljaj našem Izvoru.

Predivno je to portretirao evanđelist Luka kad je za izgubljenog sina rekao: bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se (Lk 15,32). Otac tu vidi veliki razlog za slavlje i veselje.

Ako ja ne vidim taj razlog, nisam li još uvijek u zoni smrti, izgubljen negdje ispod linije obraćenja?