Iz Evanđelja po Mateju:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:

»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’

Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’

Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’

Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.« (20,1-16a)

Kad Isus pripovijeda ovu prispodobu, polazi od činjenice da je vrlo važno berbu grožđa obaviti na vrijeme. Dakle, treba imati dovoljno radnika. Najamnici, sa svoje strane, paze da ugovore što bolju nadnicu. A prilike će biti, pogotovo kad vinogradara uhvati nervoza poradi brige za skidanje uroda. Skromniji i smjerniji od prvog sata su u vinogradu. Vlasnik izlazi još tri puta. Čak i u 17h nalazi neke koji cijeli dan stoje na trgu. Možda im nije ni stalo da rade, možda su čekali ne bi li podigli cijenu? I na koncu dobivaju plaću kao da su radili od jutra. Takve se stvari događaju kad je vlasniku stalo da se nešto završi na vrijeme.

Gospodin odmah otkriva neke od razloga zašto je ovo ispričao. Jer između redaka vrišti protest: „valjda ćemo mi dobiti više, pa radili smo 10-11 sati više od njih!“ Međutim, i radnici prvog jutarnjeg sata dobivaju isto. Ima nešto u čovjeku što traži da se izdigne iznad drugih, da zasluži više i da uživa kad mu to bude isplaćeno. I, naravno, buni se ako se nekoga drugoga izjednači s njim.

Ovaj očigledni problem kojeg postavlja tekst dobio je svoje objašnjenje u Isusovim riječima: „nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću?“ Jasno je da onaj tko isplaćuje može nekome dati iznad zasluženoga – može ga darivati. Nitko zbog toga ne bi trebao biti ozlovoljen, osjećati se zakinuto. Tumači ove prispodobe kroz cijelu povijest su tumačili da se ovdje radi o vječnom zajedništvu s Bogom a njega se ne može nekima dati manje a nekima više. Jer sam izraz „vječan“ kaže da se radi o nečemu što nije ograničeno, nije djelomično nego je punina. Ona ne može biti „isplaćena“ u umanjenom iznosu, ne može biti podijeljena, razlomljena i svedena na razlomak. To je radosna vijest za svakoga tko će u nju ući.

Međutim, među ovim Isusovim riječima ostaje nešto neizrečeno. Nešto što stoji između redaka. Nešto s čim će se pažljiv čitatelj boriti i nakon što je usvojio sve što smo do sada rekli.

Ostaje pitanje: ako je s kraljevstvom nebeskim kao što je ovdje kazao Isus, zašto da ustajem rano i budem od jutra u vinogradu? Zašto bih se toliko mučio ako ću istu plaću dobiti ako dođem u 17h? Primamljiva misao, pravi izazov za mentalitet današnjice koji sve mjeri i u svemu traži korist, uspoređuje bilance uloženog/dobivenog do najsitnijih detalja.

Odmah treba reći: onaj tko tako radi sigurno neće ući u kraljevstvo Božje dok ne odustane od ove logike. Jer ona je izravno suprotna logici Kraljevstva!

Kako bi trebalo biti?

Kako bi trebalo, rekli smo prethodne nedjelje. Zapravo, ovo današnje evanđelje – skupa s ovim pitanjem skrivenim između redaka – nam je svojevrsni ispit koji provjerava jesmo li usvojili i živimo li bogatstvo o kojem je govorilo evanđelje prethodne nedjelje. Tada smo čuli da nam Otac nebeski oprašta dug – po zaslugama krvi svoga Sina u snazi Duha – koji nikako ne možemo otplatiti. Veličina Njegova dara temelj je našeg novog života. Ukoliko shvaćam i ozbiljno prihvaćam taj neizrecivi dar, počinjem živjeti novim životom. Tada mogu oprostiti i 7 i 70×7 puta, tada uspijevam vidjeti logiku koja mi kaže zašto je bolje biti u vinogradu već od ranog jutra.

Čovjek vođen naravnim nadahnućima redovito će zaključiti da je unosnije doći u posljednji sat i primiti jednaku plaću kao da je radio od jutra. A čovjek koji je počeo živjeti novim životom, koji je prihvati oproštenje i kojeg sada vodi Duh Sveti ima sasvim drugu logiku. Ne hladnu nego vrelu, punu srca. Nju je Isus izrekao u prispodobi o izgubljenom sinu kad je otac starijem sinu, nezadovoljnom kako je otac dočekao rasipnog sina, kazao s puno srca: sinko, pa ti si stalno sa mnom, sve moje – tvoje je!

Tu smo! Stigli smo! Tu je zapravo srce današnje prispodobe. Je li meni puno srce što sam s Ocem? Što skupa s Njim radim na onom što je Njegovo? Znači li mi išta kada mi govori da je to zapravo i moje? Osjećam li da sam u onom Božjem ujedno i u svojem?

Sve su to detalji iz koji se vidi jesam li počeo živjeti od Božjeg oproštenja, jesam li prihvatio novi život kojeg mi daje u snazi Duha. Iz njih se vidi jesam li se počeo odomaćivati u kraljevstvu nebeskom ili ne. Ako sam od srca tu s Domaćinom, osjećam da je sve Njegovo i moje pa se oko toga trudim kao oko svoga, imam prve znakove da sam od srca prionuo uz blago Kraljevstva.

Da, dragi prijatelji, čovjek pristupa evanđelju ne bi li nešto naučio o Bogu. Ako dobro čita evanđelje, prije ili kasnije shvaća da ga ono vraća samom sebi i nuka neka nauči nešto novo o sebi. Neka otkrije gdje je u odnosu na Boga, što mu nedostaje a već danas može to sam sebi priuštiti novim smjelim korakom, odlukom da krene u pravu u kojem još nije bio. Nek’ nam je sretna i blagoslovljena ova nedjelja.