Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče:

»Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« (18,21-35)

Ove Isusove riječi mnogi kršćani počnu slušati, ali ih neće čuti do kraja. Čim čuju da se govori o opraštanju, prestanu ih pratiti. Jer praštati je teško, prema tomu se nerado ide.

A ipak, ovo evanđelje govori o velikom blagu. Neshvatljivo velikom!

S obzirom da dolazi odmah nakon onoga što smo čuli prethodne nedjelje, ono poprima svoje posebno značenje. Očito da je prethodne nedjelje bila riječ o grijesima kojim brat griješi protiv Boga, protiv Crkve ili protiv drugih ljudi pa je Isus pozivao da ga idemo opomenuti. Za njegovo dobro.

Ovo evanđelje govori o našem međusobnom odnosu – „ako se brat ogriješi o mene“. Isus nas poziva da oprostimo – za naše dobro!

Zašto za naše dobro? Nismo pogriješili mi nego on, zar ne?

Tu je znak da kršćanin ne razumije ni Evanđelje ni svoj položaj pred Bogom.

Prije negoli govor o nama teškom opraštanju, ove Isusove riječi su mi radosna vijest! Govore o najdubljoj istini naše vjere. Kako?

Kad nas netko povrijedi, u nama se bude razne emocije: povrijeđenost, strah, odmazda, namirivanje štete, za kažnjavanjem itd. Ponekad su toliko snažne da sprječavaju čovjeka ostati mirnim, ne daju staloženo razmišljati…i toga dana, ali i mjesecima pa i godinama nakon što se to dogodilo.

Isus ništa ništa ne govori o ovim nutarnjim raspoloženjima. To ne znači da Bog ne vidi što se događa u povrijeđenoj osobi. Sigurno vidi. No, želi mi reći: koliko god ove emocije bile bolne i teške za nositi, nisu ključ rješenja.

Isus priča priču koju nije teško razumjeti. Prvom dužniku oprošteno je više negoli je mogao zaraditi i on i cijela njegova obitelj za cijelog života! Gospodar mu je oprostio taj ogromni iznos. Time je njemu i njegovoj obitelji darovan život. On više ne živi od sebe, nije više temelj svog vlastitog života. On živi zahvaljujući dobroti svoga gospodara. Samo zbog njegove dobrote, sada postaje bivši dužnik. Postaje slobodan čovjek! Živi novim životom koji mu dolazi od gospodareve dobrote. Nije li to čudesno?

Isus nam želi reći: svakome od nas oprošteno je ono što nismo mogli isplatiti! U Njegovoj krvi imamo novi život. Zašto? Jer Bog želi da živimo. Tu za mene počinje novi život, i ovde na zemlji a i mogućnost nebeskog života.

Tu bi trebao biti početak mojim novim mislima, odlukama, mojim novim djelima. Biti kršten i živjeti svoje krštenje znači upravo to: hoditi u ovoj novosti života. Sv. Pavao tu ne štedi riječi nego nalazi sretan izraz: novi stvor u Kristu!

Ono što nam je darovano toliko je veliko da – ako bismo ozbiljno i stalno istraživali veličinu toga dara – počeli bismo se mijenjati. Netko odjednom a netko polako, iz dana u dan. To bi bio čudesni i neizrecivi plod našeg krštenja.

Onaj tko o tome razmišlja, svjesno proživljava veličinu Božje ljubavi koja ga obavija, čisti i daruje najljepšim darovima. Ona ga preporađa. Postaje novi čovjek. Dragi prijatelji, da se ne lažemo nego da otvoreno kažemo ono što jest: ovo je minimum kršćanstva. Biti kršćanin znači imati, živjeti ovo. Bez toga nema kršćanskog života! Jer ići kroz život bez ovoga znači živjeti kao da nisi kršten, kao da te božanska ljubav nije obavila i oprala po najvećoj mogućoj cijeni – po krvi Sina Oca Vječnoga!

Iz ovoga se rađa sloboda, rađaju se radost i polet kojima nije problem oprostiti. Možda to neće uvijek ići posve lako. Ali bit će moguće. Jer ako sam ja primio oproštenje i s njim priliku da živitm, oprostiti drugom čovjeku znači dati priliku mom dužniku da i on živi. Činiti ono što Bog čini. Istina i pravednost uvijek će teretiti onoga tko se o mene ogriješio. Ako mu ne oprostim, veličina njegova duga prema meni možda će biti iznad njegovih snaga i neće ga moći isplatiti. A Otac nebeski želi da živim i ja i on!

Naravno, nije na meni da se pitam kako će moj dužnik, grešan, ući u vječni život? Bog će s njim voditi dijalog i sigurno neće u nj ući ako se ne obrati. No, ako je spreman za obraćenje a ja mu ne otpustim, onda sam ja jedina kočnica njegovu spasenju! Kako bih ja kojemu je sve oprošteno mogao spriječiti nekog drugoga da dobije to isto spasenje? Nitko tko je doista čista srca ne bi se htio naći u ovoj ulozi i presuditi drugomu.

Iako ovo evanđelje počinje govorom o oprostu, osjećamo što se zapravo dogodilo. Kao da nam želi reći: pusti sada oprost, znam da ti je to teška tema. Nego, de mi reci jesi li ti radostan, jesi li oslobođen i preporođen oproštenjem koje ti daje Bog? Je li ono u tebi početak novog života, novih energija? Ako još nisi ušao u to, ako još nisi otpakirao taj neizrecivi dar, onda si u ozbiljnom problemu. Tu je odgovor zašto živiš životom koji te ponižava i frustrira. Jer život što si ga primio na krštenju u tebi nije rastao i razvio svoju snagu.

Da jest, tebi tema oproštenja ne bi bila prepreka koju ne možeš prijeći.

Ali ni sada nije kasno. Ti možeš biti dostojan tog Božjeg dara! On u tebi može biti jači od svega svjetskoga pa i od ljudske prirode i njezinih stranputica i beznađa.

Zato oproštenje na koje nas poziva Isus nije stvar emocija. Ne samo da s njima nema veze nego često mora ići protiv njih. Jer Duh se tijelu protivi… I nadilazi ga. Tu duhovni pobjeđuje tjelenog čovjeka. Tu su prve iskrice vječnoga života.

Hvala Gospodinu na Njegovu neizrecivu daru!