Pred nama je neobično evanđelje.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.

Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.

Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.« (Mt 18,15-20)

Mnoge će ohrabriti pa će se zapitati koga bi trebalo opomenuti, koga bi trebalo izbaciti iz Crkve, što znači „svezati na zemlji“ pa da bude „svezano i na nebu“ itd.

U praksi stvari ipak stoje drugačije. Ako izuzmemo one vjernike koji su se rastavili od ženidbenog druga i počeli živjeti s nekim drugim, teško da ćemo pronaći primjer da je itko drugi bio pod udarom neke crkvene mjere. Zapravo, kad bismo gledali postotno, najviše su u Crkvi kažnjavani svećenici, od onih najlakših (biskupova usmena opomena nasamo) pa sve do najtežih mjera (isključenje iz kleričkog staleža). Znače li ove činjenice da je s vjernicima (osim onih gore spomenutih) sve u redu? Što je s vjernicima-kriminalcima, mafijašima, političarima koji provode nemoralne politike i sl?

Je li ovo evanđelje pisano za nas, za našu Crkvu? Ako jest, kako ga živjeti?

Razmišljajući prethodnih nedjelja o ustanovljenju Crkve (a ovo evanđelje nalazi se u srcu govora u Mt 18 koji je upravljen Crkvi!), istaknuli smo na Petrovu primjeru da ući u Crkvu znači ući u proces. Ući u mijenjanje pogleda, misli, zaključaka, stavova…sve do vlastite promjene i preporoda. S pogledom više na vlastite uspone i padove negoli na tuđe.

U tom duhu u ovom govoru Crkvi Isus na početku poziva učenika da postane kao dijete, kao jedan od malenih. Osobni preporod mora dovesti do te faze. Malenost – jednostavnost, ranjivost i otvorenost za Boga – jest ono što u Crkvi nikada ne smije biti pogaženo. Jer ona je naš dodir, naša antena za vječnost i Vječnoga.

Jasno je da onaj tko je svim srcem ušao u ovaj proces promjene, u sebi čuva ono „biti dijete“…čuva malenost kao kap vode na dlanu. I neće je pogaziti ni u sebi ni u drugome. Stoga Isusove riječi o čuvanju djece i malenih služe kao ispit: one mi pokazuju koliko sam uznapredovao u procesu, kolika je moja crkvenost…je li ona životna ili postoji samo na papiru krsnog lista? Nakon toga me prispodoba o izgubljenoj ovci poučava što je sve Otac nebeski u stanju učiniti da bi sačuvao jednog od malenih. I pita mene: a ti, do koje razine je stigao tvoj proces – što si ti spreman dati da bi maleni živio?

(Treba znati da pod malenima sv. Matej ne misli samo na djecu odnosno mališane, nego na svakog u kome je vjera još nejaka, nedovoljno zrela)

Potom slijedi ovo naše neobično evanđelje.

Osjećamo, ono svakako progovara o redu, disciplini u Crkvi. U to nema sumnje.

Ali prije negoli je poziv na masovna prijavljivanja braće i sestara te njihovo osuđivanje, poradi sveg što smo do sada naveli ono je prije poticaj na pozornost. Poticaj na veliku brigu. I o sebi i o drugima.

Ono me i opominje, ali i ohrabruje: moraš paziti i na sebe i na druge! Ti to možeš! Možeš i moraš u sebi i u drugima njegovati dijete, ono što je vrijedno Kraljevstva. Moraš i sebe i druge sačuvati za Nj.

Prije negoli se uhvati za ovlast opominjanja i prijavljivanja, čitatelj Matejeva evanđelja – ako nije zaboravan – sjetit će se da je već u Govoru na Gori čuo Isusa gdje mu govori: „ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“ (Mt 5, 23-24).

Stoga došavši do našeg evanđelja, prije nego li se primimo ovlasti opominjanja i prijavljivanja – a nadležni u crkvenoj strukturi ovlasti vezanja i odriješivanja – već smo ušli u proces vlastite preobrazbe. Ona nas nuka da i sebe i druge gledamo drugim očima. Pita me kako gledam brata i kakav svijet, kakvu energiju mu donosim kad krenem prema njemu? Imam li hrabrosti sebi priznati istinu: s kojim motivom idem prema pojedinim ljudima oko sebe? Što u njima vidim, što od njih očekujem? A što im planiram dati od sebe?

U običnom ljudskom životu, svi mi primjećujemo kad nekom čovjeku upadne neki predmet u oko, svi možemo vidjeti ako ga u grudi pogodi strijela ili metak. Svatko tko to vidi može ići uokolo i o tome govoriti. No, drugo je pitanje: a tko će ih izvaditi na siguran način, da se rana ne proširi i ne inficira? To ne može svatko, zar ne?

Tako je i u životu vjere. Puno je lakše uočiti da s nekim bratom ili sestrom nešto ne ide kako valja. No, prići, opomenuti ili čak poseći za nekom stegovnom mjerom, sasvim je druga priča.

Ovo neobično evanđelje nam govori: naš Učitelj želi nas vidjeti i u toj tako osjetljivoj i važnoj ulozi! Gospodin Isus želi da unutar njegove zajednice ne bude bilo kakav život. Da članovi Crkve brinu jedni za druge. Želi nas brižnima, odvažnima, a opet beskrajno nježnima i obzirnima. Želi nas uznapredovalima u sazrijevanju kako bi naš pogled, prosuđivanje i riječi dolazili iz ljubavi i brige. Da budemo slika onoga onoga koji ostavlja 99 ovaca, ostavlja svoje vrijeme i propušta  prilike da bi išao za jednom izgubljenom ovcom. Da bi joj posvetio svoje vrijeme i energiju ma što se dogodilo. Usprkos riziku da bude pogrđen, neshvaćen od svojih najbližih koji će ga optužiti da je njih zapostavio, usprkos mogućnost neuspjeha…

Jer moj brat je vrijedan svakog rizika. Jer ga ljubim.

„Samo onaj tko nas ljubi znat će brinuti o nama i opomenuti nas na pravi način, drugi će znati samo raniti ili laskati“ (E. M. Ronchi).

Tu počinje ono: biti sabran u Isusovo ime. To su koraci za Njim, kako je On hodio, kako je On ljubio. To je siguran znak da nekog čovjeka vodi Bog. Jer tim putem je Sina Božjega vodio Duh Sveti koji je u krštenju na Nj sišao s neba od Oca.

Ako danas stvari još uvijek ne vidim tako, vidjet ću ih kad uznapredujem. Kad u meni uznapreduje proces. Kad u meni zaživi Crkva. I ja zaživim u njoj.