Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«. (16,21-27)

Hoće li Crkvu vrata paklena nadvladati? (2)

Znam da nije znak osobito visokog stila ponoviti naslov i dodati mu broj 2. Ipak mislim da za to postoji važan razlog. Petra je Isus u prethodnom evanđeoskom odlomku proglasio stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu i rekao da je vrata paklena neće nadvladati. Ali nekoliko redaka dalje, u sljedećem odlomku, već ga naziva sotonom!

Što se dogodilo? – upitat će iznenađeno većina čitatelja. Još veće iznenađenje glasi: ništa se nije dogodilo, svi su na svom mjestu. Isus nije promijenio stav prema Petru, stoji na istoj poziciji prema njemu. I Petar je u istoj poziciji kao i prije. Jedina razlika u odnosu na prethodni odlomak jest u tome što se sada jasno vidi koliko su te dvije pozicije različite i nespojive.

Čuvši da Isus ide u Jeruzalem gdje će biti mučen i ubijen, Petar ga želi spasiti. Sasvim dobronamjerno, kao prijatelj prijatelja. Uvjeren je da čini najbolje što može.

Međutim, u tom času ne vidi i ne shvaća stvari o kojima Isus govori. Ne shvaća Isusov put iako se već nekoliko godina njime kreće! Jer Učitelj ne ide u Jeruzalem da ondje doživi npr. prometnu nesreću ili da uđe s nekim u sukob u kojem će biti ubijen. Ono što će se tih dana dogoditi u svetom gradu nadilazi mjerila i logiku ovoga svijeta. Ondje će se dogoditi sukob, ali na razini koju sada Petar ne može dokučiti. Da, potrebno je spasenje, ali ne onakvo kakvo je Petar zamišljao. Jer potrebno je učiniti dobro, ali njega će učiniti Isus kad stigne u Jeruzalem.

Stoga prijeko je potrebno da Isus stigne u Jeruzalem i izvrši djelo spasenja. Sotona je to shvatio. I protivi se. Ne želi da se to dogodi. A sad mu se, sa svoje strane, pridružio i Petar, nesvjestan svih razmjera onoga što se događa.

Dragi prijatelji, evanđelje nam ovdje u liku prvog pape, sv. Petra, daje veliku pouku. Crkva jest stvarnost koja nam je tu, pri ruci. O njoj slušamo, mislimo da o njoj znamo puno toga. No, dovoljan je jedan hip, jedna misao da istupimo iz njezine logike ili čak idemo protiv nje! Kao i Petar koji u ovoj situaciji postupa sasvim uvjereno. Jer ide dobronamjerno, prijateljski. Tek kad je čuo ono Isusovo bolno „odlazi od mene, sotono“, vjerojatno je tek tada zastao i počeo se pitati što je mogao pogrešno napraviti svojom brigom i željom da zaštiti Učitelja?

Stoga u nastavku Isus pojašnjava: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“. Ne govori o djelovanju, o činjenju ovih ili onih stvari, obavljanju vjerskih obreda, običaja itd. U pitanju je život. Ali ne na prvom mjesto kako se živi ili što se čini. Nego što se živi?

Još preciznije, u pitanju je: tko sam ja?

Isus je došao učiniti od nas nepravednih pravednike. Da bi nas odjenuo pravednošću kako bismo s tim ruhom ušli u kraljevstvo nebesko, na sebe je uzeo našu nepravednost. Da bih ja stajao čist i sjajan, on je uprljan, popljuvan, mučen i ubijen. A sve to da meni omogući moje novo BITI. Novi život.

Zato svakog tko želi biti član Crkve Isus stavlja pred ovu raskrsnicu i govori: ako želiš… Ako želiš ući u ono za što sam živio, trpio i umro, hajde za mnom, odreci se samog sebe kakav si sada i uzmi svoj novi život…svaki dan iznova.

Crkvu vrata paklena neće nadvladati u onim njezinim članovima koji se odluče uzeti ono što im je priskrbio Isus. Nad tim novim životom ona nemaju vlasti. Tu počinje Crkva: u dušama koje pruže ruke za novim životom kojeg primaju od Isusa. U njemu nove misli pokreću drugačija djela, stvaraju novi svijet.

Evo, sve činim novo! Biti dio Crkve znači sjediniti svoj put s Isusovim, otvoriti mu predjele svoje duše i života nek u njemu čini sve novo. Petar to za sada još uvijek ne razumije. No, doći će dan kad će shvatiti.

Mnogi koji su na papiru članovi Crkve ipak svoje misli i djela mjere kao Petar u ovom evanđelju – ravnaju se ljudskim razlozima, gledaju u mjerila ovog svijeta. Štoviše, mnogi ne namjeravaju tu ništa mijenjati.

Zato se Kraljevstvo s mukom probija jer nailazi na nepotrebne otpore i u samoj Crkvi, u njezinim članovima koji su to samo na papiru.

Bio član Crkve kao njezina stijena ili kao obični vjernik, svakomu je doći pred ove Isusove riječi i reći: da, želim svoj put sjediniti s Tvojim. Želim da se Tvoj život prelijeva u moj…da se sjedine. Želim biti živi ud Tvoje Crkve koju vrata paklena neće nadvladati. Petar će to jednog dana shvatiti i krenuti tim putem.

Svatko od nas bi trebao odlučiti: ne želim više biti dio ovog kaotičnog svijeta, dio njegovih nemira, lutanja, izgubljenosti… Tvoje, Gospodine, riječi „neka bude svjetlo“ nek se obistine i u mom mikrokozmosu, nek rasprše moje tame i smire moje nemire.

Nek’ i za mene počne Crkva, ona koju vrata paklena neće nadvladati!