Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. (16,13-20)

 Hoće li Crkvu vrata paklena nadvladati?

Na prvi pogled, ovo pitanje je suvišno jer Isus je rekao:

„Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“.

No, i tada je situacija je bila daleko od jednostavne. Kao i danas. Stoga ni pitanja a ni odgovori ne mogu biti jednostavni.

Gospodin je okupio svoje apostole na krajnjem sjeveru zemlje. Sprema se krenuti na jug. U pohod na Jeruzalem, u kojemu stoluje vjerska vlast onoga vremena. Danas bi se to jednostavno reklo: ide preuzeti vlast! Ide kao obećani Pomazanik, Mesija, biti priznat da bi uspostavio kraljevstvo nebesko. Znamo, kad dođe u Jeruzalem, vjerska elita neće Ga takvim prepoznati i primiti.

Crkva je, dakle, nova zajednica. Sva je u službi Kraljevstva. Ono kroz nju treba doći svijetu. Stoga pravednost njezinih članova mora biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja (Mt 5,20; 23,1-12). To je Isusova namisao. On je u nju stavio toliko toga svojega, svetoga: dar Duha Svetoga, svoju riječ, sakramente, poslanje da ide po svem svijetu….

No, tko god zamišlja da se Crkva može ostvariti na jednostavan način, u krivu je. Novi zavjet nam na više mjesta pruža uvid da je to bio proces. Nit su apostoli – s Petrom na čelu – odmah sve znali niti su bili u stanju ići posve ispravnom linijom. Crkva će zaživjeti. Ali njezino ostvarenje ići će krivudavim putem u kojem će – ponekad i sa samim Petrom na čelu – biti padova, zastranjenja, nesnalaženja, nezainteresiranosti…

Isus se toga nije uplašio. Naprotiv, s tim je računao jer dobro je znao što je u čovjeku (Iv 2,25). Suština procesa jest da se učenici daju voditi Duhom Božjim. On kršćanina (prepo)rađa (Iv 3,3-5): izvodi nas iz neznanja, zastranjenja i grijeha i vraća na Božji put. Isus nas ne ostavlja kao siročad. Ali ni mi ne smijemo napustiti Njega ako želimo biti Crkva, ako ne želimo ostati u svojim zastranjenjima i slijepim ulicama u koje smo zalutali.

Zato svetost Katoličke Crkve nije gotova i riješena stvar. Sveto jest ono što Isus u nju stavlja, to vrata paklena ne mogu nadvladati. Ali ono što mi, ljudi, u nju unosimo, nije uvijek na razini svetosti. Stoga Crkva, kao zajednica ljudi, jest narod na putu prema onom što je Isus odredio svojoj Crkvi – da bude jedna, sveta i katolička.

Tko će nadvladati: vrata paklena ili Crkva? Pitanje je sasvim opravdano. Jer mnoge su lokalne zajednice i mnogi pojedinci napustili ono što Crkva treba biti. Mnogi su to učinili javno, a mnogi – iako su u njezinu krilu – „voze“ u suprotnom smjeru od onoga kojim je njoj ići; iako su naizgled u njoj, ne dišu njezinim Duhom i ne dopuštaju da On mijenja njihov život.

Crkvu, odnosno onaj vjerni Ostatak u njoj, vrata paklena sigurno neće nadvladati. Tu dolazimo do ključnog pitanja za svakog Isusovog učenika, bio on Papa, biskup, svećenik ili tzv. obični vjernik: jesam li ja onaj član Crkve koga Sotona neće nadmudriti i nadvladati?

Svatko od nas, stoga, ima samo jedan siguran put kojim može pobijediti vrata paklena: neprestano se preispitivati, čistiti i vraćati na put Božji. Prema svjetskim mjerilima čin kajanja, priznanja zablude i zastranjenja te molba za oprost zvuče kao poraz. Ali kršćaninu su oni prvi koraci pobjede nad moću vrata paklenih.

Je li Crkva u Hrvata uprisutnjenje kraljevstva Božjega među nama? Je li sol zemlje i svjetlo svijeta? Ne događaju li se i u njezinu krilu zastranjenja i opačine svih moguih vrsta? Nisu li u njoj mnogi sablažnjeni, lišeni dostojanstva, svojih prava i nade u pravedno rješenje svojih problema?

Da, sve je više glasova da su različita bezakonja i nemoral, udruživanja u klanove i pogodovanje favoriziranim pojedincima i grupama ranili mnoge, bilo članove Crkve ili one izvan nje. Sve više je glasove kako su i niže pa i one najviše strukture crkvenog života uzele udjela u ovim zastranjenjima koja uništavaju ono što Crkva treba biti. Svako malo do nas dolaze vijesti da se na svim razinama progovara i djeluje ne samo mimo nego suprotno onome što nadahnjuje Duh Sveti.

I zato nema nikoga među nama, članovima Crkve, koji se ne treba preispitivati i ne treba vraćati na Božji put. Jer nema nikoga tko ne bi trebao osjećati zebnju pred pitanjem: jesam li doista dio Crkve koji vrata paklena neće nadvladati? Ili sam već upleten u njihovu mrežu, uhvaćen na tko zna koji mamac kojim se sladim i mislim da sam jako pametan i da mi je jako dobro? Samo oni koji su se posvetili borbi za vjernost Crkvi, kakvom ju je Isus zamislio, smiju se nadati da ih vrata paklena neće nadvladati. Svi drugi već su na putu da budu nadvladani.

Zvuči prestrogo? Ne, dragi prijatelji. Nije prestrogo nego je realno. Upravo tu je objašnjenje zašto mnogi danas Crkvu ne doživljavaju kao sol zemlje i svjetlo svijeta. Ona to doista ne može biti ako živi duhom ovoga svijeta. Ako na situacije koje donosi život reagira onako kako reagira svijet. Ako oni koji je vode rješenja prepisuju od političara i politikanata koji ovaj svijet vode nizbrdo.

A da svi u Crkvi odreda krenemo u borbu za vjernost Božjem putu, otvorili bismo se Njegovu Duhu. Tada bismo mogli u svijet unijeti ono što on nema, ono Božje. Jer smo odustali od svjetskih mudrolija i dali prednost mudrosti Božjoj.

Da, borba između Crkve i vrata paklenih ne vodi se negde u daljini, visini…na nebu ili tko zna kojim nedostupnim prostorima. Isus ju je izvojevao ovdje na zemlji kad je odlučio do kraja iskoračati Božji put koji se pred Njim otvorio. Zato se ona vodi i na našim životnim putovima. Njezin ishod ovisi o smjeru naših koraka koje poduzimamo svaki dan.

Radosna vijest ove nedjelje govori da nam Isus dariva Crkvu koju vrata paklena neće nadvladati. A na nama je paziti vode li naši koraci u pobjedu s Crkvom ili u poraz bez nje? Vode li u život ili u smrt?