Ne volimo kad nas se ne uvažava, kad nam ne daju da govorimo ili osjetimo da od nas ne očekuju da bismo mogli napraviti nešto dobro, kvalitetno. To nas vrijeđa, želimo izići iz takve situacije.

Gospodin Isus u evanđeoskom odlomku ove nedjelje čini suprotno. Zvuči dobrodošlo, zar ne? Međutim tu postoji jedan problem: On to čini toliko radikalno da iznenađuje i zbunjuje učenike!

Iz Evanđelja po Mateju:

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa. (Mt 15,21-28)

U zgodi koja prethodi ovom evanđelju Gospodin je jasno istakao problem razabiranja onoga što je temeljno u Božjoj riječi Staroga zavjeta. Potom odlazi s učenicima u poganske krajeve. Što su učenici mislili o tome i je li im se svidio taj potez, ne znamo. Ali znamo, kao što su znali i oni, da je već na početku svog djelovanja rekao da je došao ispuniti odnosno ostvariti Zakon i proroke (Mt 5,17-19). Što je, dakle, temeljno u Starom zavjetu kad se radi o poganima? Učenici po svoj prilici nisu o tome razmišljali. Da jesu, sjetili bi se što o poganima govori Zakon, što je o njima rečeno prije davanja Zakona (Abrahamu u Post 12,1-3) i kako završavaju proroci (napose npr. Iz 66).

Učenici su tzv. „normalni“ ljudi, nisu razbijali glavu ovako kompliciranim temama. I zato su ostali zatečeni. Žena poganka dolazi pred Isusa i viče mu da joj se smiluje! Što sad misliti o tome? Isus uporno šuti. Što to znači? Nisu se snalazili u onim kompliciranim temama, a nije im palo na pamet da ovaj Isusov ulazak među pogane ipak nije slučajan. Do sada je sve podredio naviještanju kraljevstva nebeskoga pa bi sada bilo krajnje čudno da je u poganske krajeve ušao iz turističkih motiva, zar ne?

Odlučuju nekako riješiti ovu neugodnu situaciju. „Udovolji joj jer viče za nama“ – to je sve što su uspjeli staviti kao argument pred Isusa. Valjda će upaliti!

Ali… Isus čini nešto neočekivano. Nedavno je napao mudrost teologa koji sumnjivo tumače riječi Božje, a sada čini nešto još gore! Umjesto riječi Božje, brani se narodnom mudrošću: Pomazanik je „poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova“! I opet šuti. Čeka svoje učenike. Da vidi što su naučili. Čeka njihovu riječ koja će pogoditi u srž problema. Ima velika očekivanja od njih, prevelika s obzirom da su izbjegavali komplicirane teme.

A oni? Vidjevši da On šuti, sada šute i oni. Zašto stavljati na kocku svoj ugled? Šutnja je zlato! Da, ima i takvih situacija, ima ih mnogo. Ali ne sada… Nikako ne sada.

Učitelj shvaća da Njegovi učenici ne shvaćaju. Nisu još dohvatili ono bitno. Još su u okvirima koje im je nametnulo njihovo vrijeme i njegovo usko shvaćanje Božje riječi. Ne trude se izići van iz okova. Pali su na ispitu kao i oni u zgodi koja prethodi ovom evanđelju!

Ženu koja se bori za svoju kćer sve ovo nije zbunilo. Ona ide tražiti Isusovo milosrđe! I od nje Isus ima velika očekivanja. Zato će pred nju staviti drugi „biser“ izraelske narodne „mudrosti“: „ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psima“ (jer pogane su nazivali psima). Da vidimo kako će ona polagati ispit…

Imao je što i vidjeti! Žena se nije zbunila! Naprotiv! Uzela je te riječi koje je bacio pred nju i u njima uspjela pronaći pukotinu, onu malu rupicu kroz koju još uvijek može dozivati nadu za uslišanjem! Mrvice…daj makar mrvice…Tvoja mrvica meni će biti čudo moći, dobrote i zdravlja za moju kćer! Tvoja mrvica je neshvatljivo velika i moćna!

Čudesna je vjera ove žene, poganke! Čak je i Isus iznenađen njome, njezinim razumom, traženjem mrvice mogućnosti da bude uslišana. Divi se! Očekivao je i – dobio je! Jedan jedini puta je netko od ljudi nadigrao Isusa u Njegovu baratanju prispodobama. Ova žena, poganka, jedina Ga je svladala, kažu debele, učene knjige o evanđeljima!

A zapravo Isus je taj koji se daje svladati. Koji nam se predaje. Koga možemo uzeti i nadvladati, ako umijemo ići u srž stvari. Ako umijemo prepoznati i dovoljno vrednovati „mrvice“ koje nam daje na raspolaganje. Ova žena je u mrvicama vidjela čudo. I zato nam može biti učiteljicom kako stići do božanskog milosrđa.

Isusovu riječ, koliko god joj zvučala grubom, uzela za ozbiljno. Prihvatila da govori ono što i kako jest. I potom se u orijentirala u tom novom, čudnom i nepravednom svijetu. I pronašla logiku milosrđa preko – mrvica! Položila je ispit!

Isus joj ne bi citirao tu izreku da u njoj nije bilo prostora – pa makar samo rupica ili mrvica – za milosrđe prema poganima. Ta on se sprema položiti život na križu i za Izraelce i za sve ljude svih vremena! Itekako će biti milosrđa za sve koju mu znaju pristupiti!

I zato: pobijedio je i Isus! Jer pronašao je konačno nekoga tko razumije, nekoga tko traga za putovima Božjim. Evo nekoga tko već sada – prije uskrsnuća i izlijevanja Duha Svetoga – čini Njegove korake kojima hodi ovim svijetom opravdanim, vrijednim truda. Učitelj je došao na svoje! Istina, to su rijetke zgode, i tim dragocjenije.

Znam, Gospodine, i mene čekaš.

Čekaš moj nastup kojim ću opravdat sve ono što ulažeš u mene.

Čekaš, možda već jako dugo, da Te i ja „pobijedim“.

Da svladam sve peripetije koje me dijele od zajedništva s Tobom.

Imaj strpljenja dok raspetljavam i sortiram što je bitno a što nebitno.

Hvala što nisi digao ruke od mene jer sam tako često zastranio.

Išao sam širokim putem kojim ide masa, to mi je ulijevalo sigurnost.

Ova žena, poganka – moja učiteljica Tvog milosrđa – podsjetila me da je put u život uzan, strm…da se na njemu prolazi kroz uska vrata.

O, daj i meni marljivo pabirčiti mrvice…da i ja u svakoj od njih vidim čudo…