Hod po vodi – čudo u koje ćemo svi ući

Iz Evanđelja po Mateju

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!«

Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?«

Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«. (Mt 14,22-33).

Tko se voli brzo udaljiti od onoga što mu je drago? Mjesto na kojem se dogodilo čudesno umnoženje kruha i hranjenje mnoštva Isusovi učenici pamtit će dok su živi. Ljudi, čudesno nahranjeni, pali su u zanos i žele Isusa postaviti za kralja (Iv 6,5-15). Žele Ga kao zemaljskog vladara. Jer ne vide ono što On gleda.

Isus je najavio ne zemaljsko nego kraljevstvo nebesko (Mt 4,17). Zna da ono ne bi nastupilo ako bi postao kraljem. Nastupit će tek kada mu ljudi otvore svoja srca. I zato, iako je učenicima drag ovaj događaj, ovo mjesto pa i prilika da njihov Učitelj postane kralj, On ih prisiljava poći dalje. Na drugu obalu. Na njoj će im progovoriti o Crkvi, otuda će poći u Jeruzalem ususret križu.

Na drugu obalu kreću bez Isusa, u lađici. Ona je slika Crkve na olujnom moru. Evanđelje namjerno govori na dvije razine. Da, lađica će stići na drugu obalu, oluja i valovi koji prijete uminut će. Ali u apostolima će i dalje trajati i oluja i valovi i neizvjesnost puta.

U umnoženju kruha Isus je uprisutnio iskru Kraljevstva: ljubav koja blagoslivlje ono malo što ima i kreće to dijeliti s braćom…sve se pretvara u čudo obilja kruha. Obilje života. Učenici su u to trebali uprijeti pogled. Nisu, podlegli su euforiji mase i misle o zemaljskom kraljevstvu: Isus će postati kralj a mi ministri! Zato ih upućuje na drugu obalu. Moraju se udaljiti od ovog toliko im dragog mjesta. Plovidba kroz oluju slika je tegobnog putovanja koje se odvija u njihovim srcima. S velikom mukom ona putuju onamo kamo ih Gospodin želi dovesti.

Isus je divan, čudosno pažljiv Učitelj. Njihovoj zlovolji i zbunjenosti sada daje divan lijek: ide k njima po vodi! Ako su se pitali zašto je odbio postati kraljem, sada će im pokazati istinu koju će se jedva usuditi izustiti naglas: On je Bog! Jer samo Bog može hoditi po vodi, zapovijedati vjetru i valovima! Ne trebaju se bojati; ako su oni izgubljeni u oluji, nije On! Zna kamo ih vodi.

I sada istupa Petar. Čini ono što svaki vjernik u olujama i zbunjenostima želi: ići bliže Isusu – daj da dođem bliže k Tebi! Kako bi Isus mogao odbiti takvu želju? Dođi! Kroči na vodu!

Suvremeni čitatelj odmah će pomišljati na problem fizikalnih zakona. Upućeniji će se sjetiti da je bilo fizičara koji su izvodili formule po kojima je čovjeku ipak moguće održati se na vodi. Za Izraelce onoga vremena ta tema nije postojala. Oni su imali još veći problem negoli je nama fizika: za njih je more sjedište demonskih sila! Stupiti na vodu znači stati iznad legla zloduha! Petru se grlo nije steglo zbog fizikalnih formula. Trebao je smoći vjeru koja će biti jača od straha pred vjetrom, valovima i demonima koji njima vitlaju!

U njegovu tešku koraku i potonuću vidimo koliko je težak prijelaz kojim Isus vodi i ondašnje a i nas današnje učenike. S koliko vjetrova, valova i zloduha se svatko od nas treba suočiti ako želi učiniti korak naprijed, prema Isusu i drugoj obali.

A ipak, s druge strane, sve je tako jednostavno. Obala je tu, ispred njih. Što je još važnije – tu je Isus! Blag, strpljiv. I govori mi: dođi! U Njegovoj blizini vjetar, valovi i zlodusi nemaju moć.

Što ostaje Petru? Ostaje mu nadvladati samog sebe. Nadvladati sumnju i strah. I izboriti se za vjeru. Put koji treba prijeći jest u srcu Isusova učenika. I nakon što Isus smiri vjetar i valove, u velikoj utihi još jače šume vjetrovi i valovi u srcima učenika. Tada se još jače osjeti strah koji ih priječi kročiti s Isusom na drugu obalu. Od zemljaskog prema nebeskom kraljevstvu.

Na tom putu sam i ja, Gospodine! I mene moje sumnje, strahovi i nevjere zaustavljaju i vuku prema dnu…bliže demonima. Gospodine, spasi me! Pruži i meni, malovjernome, ruku kao i Petru.

I meni je teško ići od zemaljskog prema nebeskom kraljevstvu. Teško se odlučujem na dijeljenje, pružiti ruku, oproštenje, novu priliku. Teško mi je uložiti se u ono dobro jer kad odvagujem, na mojoj vagi uvijek pretegnu rizici i teškoće.

Hvala Ti što znam da ćeš biti sa mnom u mojim olujama. Hvala Ti što još nisi digao ruku od mene. Što se još uvijek nadaš da neću odustati. Što vjeruješ u mene i kad u mene vjere više nema, kada tonem… Dok ja gledam u vodu koja me guta, Ti me već vidiš na drugoj obali, sretnog u Tvom kraljevstvu. I čudiš se mojoj nevjeri. Pitaš me: odakle više nalaziš materijal za sumnju, nevjeru?

Tu, u olujnoj noći mog prijelaza na Tvoju obalu, bore se Tvoja vjera i moja nevjera. Nauči me živjeti od Tvoje vjere (Hab 2,4) jer od moje malovjernosti neću moći.

Dođi i kroči olujnim morem moga srca!

Smiri njegove nemire da Ti se i ja u divljenju poklonim: uistinu, Ti si Sin Božji!