Iz Evanđelja po Mateju

Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« (Mt 13,24-30).

Zašto stvari oko nas idu kako idu? Gdje je u svemu tome kraljevstvo Božje? Onomu tko se bavi ovakvim pitanjima, današnje evanđelje daje odgovore.

Isusov govor u prispodobama prethodne nedjelje govorio je o kraljevstvu Božjemu, ali s obzirom na pojedinca. Opisao je glavne tipove stava pred darom Kraljevstva kojeg Bog stavlja pred nas. U ovoj prispodobi o kukolju diže nam pogled na cjelokupnu njivu Božju – cio svijet!

Bog je poput domaćina koji je u najboljoj namjeri zasijao svoju njivu dobrim sjemenom. Međutim, na toj njivi uskoro počinje djelovati protivna sila – Zli (13,38). Kako djeluje? Kaže pripodoba da je posred žitao posijao kukolj. Po ovome i nekim drugim detaljima vidimo da ovaj opis nije identičan onom u prvoj prispodobi o sijaču, nego ga nadopunjava. Tumačeći prvu prispodobu, Isus je rekao da onima koji ne razumiju posijanu Riječ dolazi Zli i otima što mu je u srcu posijano (13,19). Kad se čovjeka liši pravog sadržaja, on neće ostati prazan – ispunit će se nečim drugim. U kulturi u kojoj samo manjina prihvaća sjeme riječi otvorena srca, to znači da će se ispuniti onim sadržajima koji su Zlomu, odnosno Sotoni, prihvatljivi. On je iz većine srca odstranio sjeme riječi Božje pa mirno prati kako se ljudi pune nekim drugim vrijednostima. Vidi da se njegov plan ostvaruje.

Je li to tako, vidimo u stvarnosti oko sebe. Pitamo se zašto stvari idu kako idu, a u isto vrijeme znamo da je samo manjina ljudi svoj život preuredila u skladu s Božjom riječi. Rezultat je tu. Neizbježno.

Što je Zli odnio iz srca ljudi a što posadio, također vidimo. Koliki kada dođu na položaj čine razne loše stvari. A kad biste ih ukorili, oni bi se čudili. Iskreno bi se čudili jer smatraju da se ponašaju onako kako su naučili u svojoj obitelji, u društvu prijatelja, radnom okruženju… Nisu primili sjeme riječi Božje. Zli ga je odstranio iz njihovih srca a oni su se napunili vrijednostima iz svoje okoline. I smatraju se normalnim, ispravnim jer žive kao i drugi. Međutim, tragovi koje ostavljaju iza sebe dok hode ovim svijetom ipak govore nešto drugo.

Isus kaže da će Bog ostaviti ovakvo stanje do žetve, neće odmah krenuti čupati kukolj. Mnogi su iznenađeni i razočarani. Jer nadaju se da će uskoro dan Suda. Tako su se nadala i minula dva tisućljeća, ali nije se ništa dogodilo. Zašto se Bogu do sada nije žurilo? Barem su dva dobra razloga za to. Da se sami predstavnici „kluba kukolja“ imaju dovoljno prilike uvjeriti što čine i kakve tragove ostavljaju iza sebe te da se mogu predomisliti dok nije kasno. I da se mi, koji se trudimo živjeti po Božjoj riječi, također imamo prilike uvjeriti da življenje po Božjoj riječi čovjeka doista mijenja i čini građaninom drugoga svijeta – ukućanom Božjim (Ef 2,19-22). I ne htijući – via negativa – članovi „kluba kukolja“ svjedoče nam ljepotu i snagu Božje riječi. Ako se Bogu do sada nije žurilo, zašto bi mu se baš ovih godina trebalo početi žuriti? Jasno je: mi ne znamo u detalj Njegove planove i ne možemo isključiti skori svršetak, ali ovo što je Isus rekao u prispodobi i dosadašnji tijek povijest ipak nam puno govore.

Iza prispodobe o kukolju Gospodin izgovara još dvije kraće prispodobe. Iako su kraće, nisu manje važne. Prispodobom o zrnu gorušičinu nam kaže da kraljevstvo Božje, koje se sada u nama i oko nas pojavljuje kao jako skromna stvarnost, neće takvim ostati. Ono će se razviti do neprepoznatljivih razmjera, ide svojoj punini. Dakle, sve se kreće pa se i Kraljevstvo kreće, raste i napreduje. I mi zajedno s njima ako smo mu se otvorili.

Prispodoba o kvascu također govori o elementu iznenađenja. Iako Kraljevstvo počinje skromno, tj. u samo nekim dijelovima velike Božje njive, ono će je cijelu prožeti. Baš kao što malo kvasca ukvasa cijelo tijesto. Dakle, i Kraljevstvo je „zarazno“! I ono osvaja, preobražava. Možda to nisam do sada osjetio. Ako nisam, sada je pravi trenutak upitati se: jesam li dovoljno prijemčiv za njegove poticaje? Svjestan sam da do mene dolaze svakakvi impulsi. Ako ne reagiram na impulse Kraljevstva znači li to da je Zli u meni već uspio napraviti značajne promjene, „isprati mi mozak“ i onesposobio me za primanje svjetla Božjega? Nije li to znak da trebam započeti ozbiljnu borbu za svoju dušu?

Učenicima, koji su vjerojatno bili u bojazni i pitali se kamo ide ovaj svijet, Isus je s ovih nekoliko prispodoba rekao ono najvažnije o svijetu i kraljevstvu Božjemu. Za razliku od njih zabrinutih, Isusov pogled je miran. Siguran je u napredak i pobjedu Kraljevstva.

Ove dvije male prispodobe otkrivaju razlog Isusova mira: velika Božja ljubav! Poradi nje On kreće uspostaviti Kraljevstvo. Poradi nje ono će napredovati sve dok ne preobrazi našu stvarnost. Da, Bog ne kani poradi mnoštva zala započeti svršetak povijesti nego u njoj uspostaviti Kraljevstvo koje će je prožeti i preobraziti. Ako sada još uvijek ne vidimo njegove velike grane i da je u potpunosti proželo našu stvarnost, ne znači da se to neće uskoro početi događati.

Svatko tko god se trudi živjeti vjeru, primijetit će da je u njegovu životu iz godine u godinu sve više zrelih plodova. Isto to možemo zamijetiti u životima naših bližnjih. Kraljevstvo Božje ipak ide naprijed! Stoga se možemo osloniti na Isusovu vedrinu i crpiti snagu. On se osobno do kraja uložio u dolazak i pobjedu Kraljevstva. Na svakomu od nas je da pred sebe stavimo ovo što nam govori pa da se i mi osobno uložimo, da postanemo građani novoga – Božjeg svijeta.