Isus je na moru.

Poučava.

Govori o različitim stvarima, i teškim i lijepim.

Slušaju Ga.

Svi bi htjeli do mira u srcu, do slatkog spokoja kada sve dolazi na svoje mjesto.

A Božja riječ kaže „mir će biti djelo pravde“ (Iz 32,17): tek kada idemo za Isusovom riječi koja zna biti i teška, počinjemo činiti pravdu – tek iz nje se rađa mir.

Iako to znaju, mnogi se ipak pitaju: zašto nemaju mira, punine života? Zašto se čini da su ljudi s Isusom, ali stvari ne napreduju?

To su se pitali i apostoli.

Isus im govori riječi današnjeg evanđelja.

Njegove riječi istina su i našeg života.

One otkrivaju kako istina izgleda iz Božjeg ugla.

Ne trebam znati logiku sijanja, ili zapamtiti cijelo ovo evanđelje napamet. Isus nam ga nije izgovorio zato što ne znamo ništa o sjetvi. Ili da ga naštrebamo i nikad ne zaboravimo.

One su kao ogledalo: u njima vidimo kako izgledamo u Božjim očima. Jer moja slika pred Njim ovisi o tome kako primam ono što mi daje, koliko mu svoga života otvaram da u njemu posije novi, svoj život. Toliko će u meni biti onoga što je Njegovo – toliko ploda, mira i punine života.

Hajdemo pogledati kakvo je moje BITI, kako ga vidi Bog?

Iz Evanđelja po Mateju

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: „Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«

I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli

Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«(Mt 13,1-23)

Ostanimo u tišini svoga srca pred svjetlom Božje riječi. Nek osvijetli naš nutarnji svijet, naše misli, želje, strahove, čežnje… Prepoznajmo gdje smo u rasponu onoga što Isus govori.

Gdje je sjeme Njegove riječi u mom biću?

Što se s njim događa u mom životu?

Odgovori na ova pitanja su moja istina pred Bogom, kako me On vidi.

Jer u tu istinu ulazi ne samo ono što ja mislim i želim od Njega nego i ono što On želi od mene.

On mi daje svoju riječ. Jesam li je pustio u svoje srce, da silazi u moje dubine?

Ili je držim negdje podalje? Neće li je lako odnijeti Zli s nekim „boljim“ idejama?

O, Gospodine, kad bih makar bio kao tlo kamenito! Na njemu ima topline, ono prima Tvoju riječ, otvara krilo životu kojeg daješ. Jesam li to ikada učinio? Da sam barem to nekada iskusio, možda bih smogao snage čistiti kamenje da u meni bude više plodnog tla.

Trnje! Da, ima ga i u meni. Lako ono bukne i sve prekrije. Kako bih mogao dopustiti da djelu Božjem – kojemu sam dao prostora i pripremio plodnog tla – presudi trnje? Zar je moguće da su brige i bogatstva slađi od Božjeg svjetla i čuda koje ono daje?

Plodno tlo – veliko čudo! Čudo je da čovjek čisti svoje srce da bi bilo plodno. Čudo je i kad u njemu nikne novi život iz riječi Božje. Srce koje živi dva života: svoj mali, ljudski, i onaj božanski, u kojem dišu dubina i bogatstvo vječnosti iz koje dolazi.

Da, Gospodine, život vjere jest čudo. Pomozi mi ući u nj.