Iz Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme reče Isus:

»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.

Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,25-30)

Što nama, ljudima, odgovara? Zar ne da nam odgovara ono što možemo pratiti i do kraja razumjeti, ako nam ne pričinja preveliki napor i neugodnost? A Isusove riječi koje slušamo prethodnih nedjelja nisu takve.

Pozivao nas je na otvoreno svjedočenje za Njega („tko se prizna mojim“…), pozivao nas je da Ga ljubimo više negoli oca, majku, dijete („tko god ljubi više oca ili majku nego mene, nije mene dostojan“…). Mnogi kad čuju ove riječi, neće se na njima zadržati duže od par sekundi. Ima onih koji će pokušati duže, ali kada osjete da ih ne mogu početi ostvarivati, odustat će i oni.

Svega toga Isus je svjestan. Zna što se događa u našim srcima. Zato je prije današnjeg odlomka o ljudima rekao :

nalik su djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju:

    ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste,

            zakukasmo i ne zaplakaste.'”

    “Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’

On vidi da mnogi ljudi, umjesto da krenu za riječju koju im je Bog izgovorio preko Ivana Krstitelja i svoga Sina, smišljaju načine kako ih ocrniti. Tako će za Ivana reći da „đavla ima“ a za Isusa da je „izjelica i vinopija, prijatelj carinika i grešnika“. Oni misle da su time riješili problem – pred svojim razumom su eliminirali pitanje Božjih poslanika i sada mogu biti na miru. Jesu li doista na miru? Mirna im je savjest? Uživaju duboki, posvemašnji mir, što podrazumijeva i zadovoljstvo, vedrinu..? Naravno da ne uživaju.

Njihov problem nije samo u tome što nisu lijepo slušali Isusovu riječ. Jer On potom kori ona područja u kojima je propovijedao i činio čudesa, a oni se nisu obratili. Gospodinu, dakle, nije do učtivog slušateljstva. Sve ispod obraćenja nije dovoljno (baš kao što je govorio i prorok Ezekiel u Ez 18). Jer kraljevstvo Božje koje se približilo može primiti samo srce koje je krenulo putem obraćenja.

Tu dolazimo do iznenađujućeg obrata: iako je Isus izgovarao zahtjevne riječi od kojih mnogi odmah odustanu, iako je prijetio onima koji nisu krenuli put obraćenja – ipak je samo u Njemu moguće naći mir! Jer jedino On spaja naš svijet s Nebom. Jedino po Njemu možemo k Ocu. Jedino tu duša može počinuti, doživjeti lakoću i slast postojanja.

Dakle, teškoće, zahtjevnost, neshvatljivost i što god drugo tu još bilo – sve je je bilo privid. U Isusu je ono blago koje treba pronaći, tu je onaj dragocjeni biser koji je vrijedan da sve drugo čovjek proda samo da bi se njega domogao.

Ako ne osjećam ovaj obrat, ako ga ne doživljavam to znači da ne poznam Krista. To znači da ne idem za Njegovom riječju koja traži puno, traži sve. Ali i daje ono što nisam mogao zamisliti.

Da, život s Isusom nije stvar mojih misli! Naravno, mi uvijek nešto mislimo. Moramo tako jer ne možemo bez toga. Ali ovdje su naše misli prekratke. Jer Isus dolazi s Neba, od Oca. Tu naša logika ne važi. Zato nas upozorava da su ove stvari skrivene od mudrih i umnih.

Drugim riječima: ono što Isus jest i što nam nudi ne možemo – koliko god bili mudri i pronicavi – riješiti svojim razmišljanjem. Ono što On jest i što nam može dati možemo početi otkrivati samo putem iskustva. Ako idemo za Njegovom riječju, ako korak po korak ulazimo u nove predjele Duha, ako Njime ispunjamo naše dane, odluke i djela koja iz njih izviru.

Tek tada ćemo doživjeti i da Isusova riječ jest teška, odnosno zahtjevna jer ona dolazi iz vječnosti i u vječnost vodi. Ali ćemo isto tako doživjeti blagost, milinu i mir zajedništva s Njim.

Jedno bez drugoga ne ide. Bez grizenja, žvakanja tvrdog Kruha Života ne možemo stići do Života kojeg nam donosi.

Čovjek pun dobre volje, ali osjetljive savjesti može se uplašiti: što ću ako ne uspijevam živjeti tu riječ? Kako će me Isus gledati? – čini se razumno pitanje, zar ne?

Ne možeš ne uspjeti – govori mi On! Je li to moguće?

Ne samo da je moguće. To je jedina procedura po kojoj se čovjek može približiti Bogu i spasiti. Jer tvoje nije da možeš danas sve. Nećeš moći ni sutra.

Tvoje je da želiš. Tvoje je da hoćeš biti Isusov. Da žvačeš Njegovu riječ, upijaš Svjetlo iz nje. Kao što se On tebi u njoj daje, da je slijediš i predaješ Mu se.

Daješ sve. Bila to samo dva novčića siromašne udovice, bila čaša hladne vode… Dati sve što možeš danas…sve što možeš sutra. Ljubav ne broji, ona daje sve. I Bog, koji je Ljubav, ne broji. On prepoznaje ljubav i predaje joj se.

I polako, postupno čovjek doživi u tom davanju da sve manje gleda i traži nešto za sebe, a sve više gleda što misli i želi On. Čim je manje mene a više Njega, u mom srcu bit će više lakoće, slatkoće i mira.

To je veliki Božji dar. Ali mnogi u njega ne ulaze jer bi sve riješili izdaleka svojim mislima. A Isus nas zove ne na nove, nečuvene misli (iako ima tu i njih) nego na novi život (nove vrijednosti, stavovi, odluke, djela). Zove na susret sa sobom, na zajedništvo koje će rasti i produbljivati se. To se ne može odigrati i završiti ni u čijim mislima, koliki god mudrac bio.

To se može samo živjeti u odnosu sa Sinom Božjim.

Tko je dovoljno malen, ponizan reći će sebi: možda ipak do najvećih blaga svog života ne mogu doći sam? Istinska mudrost kaže: blaženstvo je ipak Božji dar, ne možeš ga proizvesti sam nego ga samo možeš primiti od Boga.

Zato ne biti među mudrima i umnima nego biti jedan od malenih ne znači biti glup. To znači imati jednostavnu mudrost koja je toliko moćna da ne udaljava nego približava Bogu. Mudrost koja „razoružava“ Boga – je li moguća? Mudrost Božja je u Starom zavjetu jedan od najvećih darova koje čovjek može primiti od Boga, može ako je dovoljno malen i ponizan. A s njom će mu doći i sva druga dobra (usp. Mudr 7,7-14).

***

Gospodine, k Tebi mogu samo oni koji su maleni.

Dovoljno maleni da se mogu odlijepiti od svojih sitnih misli i uzeti Tvoje.

Koji mogu vjerovati da će s Tobom ići u nove predjele.

I vidjeti stvari kakvima ih nikad nisu vidjeli.

Maleni će doživjeti da na Tebe mogu prebaciti svoje terete.

Jer su vjerovali da je to moguće.

Možda i najveći teret koji oduzimaš, uz grijehe, jest nemir.

Tko iz njega uđe u mir, skinuo je veliki teret.

Veliko je to čudo: tko se usudio ići ususret Tvojoj teškoj riječi, slijediti visoke zahtjeve, umjesto grča i nemira ulazi u – mir.

Mir s Tobom, mir sa sobom. S ocem i majkom, djecom…okolinom.

Kada to doživim, znat ću da sam se promijenio.

Da je mnoštvo onoga što sam upio od Tebe, preplavilo moju mudrost, moju narav.

Budi sa mnom na tom putu.

Pomozi mi rasti u novoj veličini – malenosti.

Malenost koja će u meni smanjivati sve ono što smeta Tvojim čudima i blagoslovu da ispune moje biće i život.

Vjerujem da se čuda ne događaju rijetko zato što ih Ti rijetko činiš, nego zato što ih mi rijetko dopuštamo.

Pomozi mi učiniti moje prvo čudo: biti malen da bi Ti u mom životu bio velik!

Amen.