U ono vrijeme Isus podiže oči k nebu i pomoli se:

»Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.

Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«  (Iv 17,11b-19)

Nesporazumi su sastavni dio našeg života.

Znamo, ima lakših a ima i teških nesporazuma, zagonetki…sve do razilaženja i odvajanja od onih koji nam trebaju biti bliski. Koji bi nas trebali radovati.

Iako ovo evanđelje to ne spominje izrijekom, ipak i ono govori o dvije teme na kojima prije ili kasnije vidimo da smo u nesporazumu.

Isus počinje tako da kaže kako želi u Njegovo jedinstvo s Ocem uđemo i mi. Već sada, za ovoga života, mi bismo trebali živjeti zajedništvo s Ocem i Sinom u snazi i ljubavi Duha Svetoga.

To nam je nezgodna tema jer Bog je nevidljiv. Kako biti u zajedništvu s Njim? Koliko god to željeli, osjećamo problem. Neprestance se pitamo: kako? Kako ću znati, po čemu se ravnati? Gdje i na koji način doživjeti? Čini se da tu imamo više pitanja nego odgovora. I zato se ne osjećamo sigurno.

Da situacija bude još složenija, u završetku odlomka Isus govori da smo iz tog zajedništva poslani u svijet: kao što je Njega poslao otac u svijet, tako On šalje nas tom istom – često neprijateljskom svijetu. Prošle nedjelje je rekao da idemo i rod donosimo.

Iz nevidljivog zajedništva treba uslijediti vidljivo poslanje: mi idemo u susret svijetu i rod donosimo! Iako vidimo svijet oko sebe jer smo njegov dio, nije uvijek jasno koje je moje poslanje? I Crkva koja se tim izričito bavi, još uvijek nije do kraja načistu s tim. Što nam je činiti, braćo? To je uvijek aktualno pitanje.

Osjećamo kako je u ovoj situaciji lako moguć nesporazum. I kad se radi o našem zajedništvu s Ocem i Sinom, a i kad se radi o našem poslanju, njegovim plodovima. Previše toga je tu nevidljivo i nejasno. Ima li išta u ovom govoru konkretno?

Ima! Riječ koju je Isus primio od Oca i predao nama. Ta riječ je razlog za radost. Da bi smo ušli u istinu onoga što nam Isus govori, da to doživimo – trebamo biti posvećeni Njegovoj riječi. To je tako velika i važna stvar da za nju Isus posvećuje samoga sebe. Da bismo mi bili posvećeni u istini. A Očeva riječ je istina.

Dakle, postoji ključić za ulazak u ono o čemu govori Isus, a što ne vidimo golim okom. Postoje druge stvarnosti osim ovog svijeta kojega vidimo. Postoji istina do koje možemo doći samo na jedan način. I taj jedan način jest jedino što imamo kao nešto konkretno u svom životu od svega što ovdje Isus izgovorio: riječ Božja.

Božja riječ jest istina u kojoj trebamo biti posvećeni.

Kako?

Mi ljudi znamo što znači biti nečemu posvećeni. Neki su posvećeni svom poslu, obitelji, društvu, hobiju… Tu ulažu svoje ljudske snage i plod će sigurno doći.

Tako je i s Božjom riječju. Prvo čovjek treba stati pred nju. Osloboditi se na neko vrijeme svega i ostati pred njom. I odlučiti da joj se posveti. Koliko može, kao i drugim stvarima u životu. Naravno, to neće biti dovoljno jer kreće svojim snagama. No, to je nužno i bez toga nema uspjeha.

Na taj čovjek napor posvećivanja u riječi Očevoj doći će – kad bude pravi trenutak – Dar odozgor, Duh Sveti! Duh Posvetitelj! Doći će kad vidi da je čovjek sve uložio da bi se posvetio u Očevoj riječi. I tada ljudski napori bivaju blagoslovljeni, tada će svako zrno dati stostruk plod.

Tada se pred očima ljudskog srca počinju odmotavati novi prizori. Jer Duh uvodi u svu istinu. Na novi, neizrecivi način sad čovjek može osjetiti koliko je istinito ovo što Isus govori, a što se neupućenom čovjeku može činiti nejasnim, zagonetnim.

I jedinstvo s Ocem i Sinom i poslanje u ovom svijetu – sve poprima nove boje u svjetlu Duha Svetoga koji dolazi u srce koje Ga čeka…koje čezne. Onomu tko to doživi sasvim je jasno da on nije više dio ovoga svijeta, njegove logike i njegovih rješenja. Zna da postoji drugi svijet, stvarniji i moćniji od ovoga.

Isusova riječ jest za neupućene zagonetna, ali ona ipak nije kao naše zagonetke.

Jer mi Bogu možemo i trebamo postavljati bezbrojna pitanja. Ali On nama treba postaviti samo jedno: želiš li? I zato zagonetku Isusovih riječi nećemo riješiti postavljajući pitanja, nego dajući pravi odgovor pitanje koje nama postavlja Bog.

A on bi, od svetkovine Uzašašća Gospodinova do Pedesetnice, trebao glasiti:

O, dođi Stvorče, Duše Svet!