Iz Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.

A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«  (1,12-15)

Video verzija:

Mnogi ne žele čuti za Boga ni Njegova Sina Isusa Krista.

Neki misle da su to ofucane priče.

Neki zijevaju čim shvate da im govoriš o Njemu, dosadno im je to.

Neki misle da će ih On ograničiti, izgubit će slobodu…životnu radost.

Svatko gleda iz svog ugla. I u skladu s tim pogađa ili promašuje.

Današnja nam čitanja iz Svetog pisma daju pravi ugao gledanja.

Daju sliku koja je jaka i jasna.

A nije laka čak ni svima koji rado slušaju o Bogu i smatraju se vjernicima.

Prvo čitanje nam donosi Božje riječi Noi nakon općeg potopa.

Opći potop dogodio se jer je svaka čovjekova misao bila na pokvarenost – ljudi su iskvarili zemlju (usp. Post 6). I Bog je odlučio sve izbrisati s lica zemlje, osim Noe i njegove obitelji.

On ima na to pravo jer život je Njegov dar, ovaj svijet je Njegovo djelo. Zašto da dopusti bilo kome da ga upropaštava? Dakle, Bog se ne miri sa zlom i izopačenjem čovjeka i svijeta. To je čvrsta točka na jednoj strani.

Na drugoj vidimo da nakon potopa obećava Noi: nikad više neće uništiti zemlju. Znači li da to neće dopustiti ni čovjeku? Bilo bi divno da je tako! Jer mi nismo daleko od propasti: tu su bombe, zagađivanje okoliša, hrane…tu je „bijela kuga“ tj. izumiranje poradi rađanja premalo djece itd.

Kad to sve imamo na pameti, osjećamo: mi kod Boga zapravo „živimo na kredit“! Jer pitanje je: koliko smo, u cjelini, bolji nego oni prije potopa? No, obećao je da neće više uništiti svijet. Ali to što neće uništiti ne znači da mi stojimo na svojim nogama, da smo doista u matici života. Ne znači jer – osjećamo to i sami – ne živimo punim životom. Ponekad nam se učini kao da smo ušli u puninu, ali ubrzo shvaćamo da su to bili samo rijetki i blagoslovljeni trenuci. Dar Njegove dobrote kojom nas zove naprijed.

Nama, koji smo ni na nebu ni na zemlji, dolazi Njegov Sin Isus.

Dolazi biti jedan od nas.

Zapravo, On je Božja pružena ruka.

Govori: dođi…ako hoćeš dođi.

Postoji mogućnost za tebe, za sve vas!

Postoji put kojim se mijenja tvoj položaj pred Bogom.

Smatrati da postoji „Nešto“ – nije taj put.

Izmoliti neke molitve – nije taj put.

Tražiti i dobiti uslišanje kad (god) mi treba – nije taj put.

Obaviti sve što traži ova ili ona vjera (i u tome prestići mnoge, kao Savao) – nije taj put.

Put u kraljevstvo Božje počinje obraćenjem. Promjena misli, promjena stavova, vrijednosti – novo gledanje na sve. Sve – od sebe samoga, preko drugih i svijeta sve do Boga.

Jel to čovjek uopće može? Ne može do kraja izvesti, ali može htjeti…može dati sve da se tome što više približi. Dati sve…kao ona udovica što je dala sve što je imala i zato je dala najviše.

O, da…lakše je izreći neke molitve, smatrati da sam angažirao ovog ili onog sveca i sigurno ću biti uslišan, obaviti sve običaje pa sam miran… Ali, sve to je smiješno malo u odnosu na ono što Isus misli kad kaže: obratite se!

On ne prijeti. Pruža ruku. Ako hoćemo možemo prihvatiti ljubav kojom nas iz neživota zove u život. Ako hoćemo…nikoga ne prisiljava. Nitko se pred Njim ne treba osjećati pritisnut, primoran na bilo što. Jer gdje nema slobode, nema ni ljubavi.

On je došao da kao čovjek ide pred nama…da bismo mogli krenuti za Njim.

Korizma je naše promatranje toga puta, naše provjeravanje idem li njime ili sam negdje zapeo, skrenuo..? Ona nije gledanje koliko sam se odrekao ovoga ili onoga jer Isus nas ne vodi u školu zdravoga života, dijetalne prehrane i sl. Iako to po sebi nije loša ideja, ona ipak s našim položajem pred Bogom, s pitanjem jesam li u neživotu ili u životu – sa svim tim nema ništa. Ne treba se stoga zavaravati ni dangubiti kad je u pitanju tako važna stvar kao što je moj položaj pred Bogom.

Zato je korizma hitna stvar. Ona je još jedan pokušaj da si pred oči stavimo najvažnije pitanje. Da od njega ne pobjegnemo ni uz pomoć najpobožnijih olakšanja, „duhovnih tabletica“ kao što su molitvice, žrtvice, odricanja, koliko god bili po sebi dobri.

Ako ovoga puta Bogu odgovorimo na Njegovu pruženu ruku, ako odlučimo sebe, sve što jesmo i imamo uskladiti s Isusovom riječje i krenuti za Njim, onda smo učinili najviše što smo mogli. Jer poslušnost Njemu više je od svih žrtava, od svake druge pobožne aktivnosti. Jer sve su one bezvrijedne ako nema ovoga što je najvažnije. Ono svemu daje vrijednost i smisao.

Tek kad učinimo sve što možemo za svoje obraćenje, tek onda naše odricanje od hrane od dijete postaje post; onda naša molitva od puke recitacije postaje razgovor s Ocem; onda naše žrtvice prestaju biti pokušaji trgovanja s Bogom i postaju čini ljubavi. Jer nakon obraćenja više ne živimo sebi nego Njemu!

Da, veliki zakret je u pitanju.

Da budemo do kraja jasni, duhovna dijagnoza svakog od nas može se riješiti ovom jednostavnom dilemom: tražim li od Boga da vrši moju volju ili se trudim vršiti Njegovu? Sve dok čovjek ne napravi zaokret na pravu stranu, u velikom je problemu.

Korizmu zato možemo doživjeti i kao vrijeme u kojem počinjemo iskreno i hrabro ispitivati svoje motive: zašto činim ovo ili ono, što hoću s tim? Mnogi vjernik će tada spoznati da su i njegove molitve i drugi pobožni porivi zapravo pokušaji trgovanja, da Boga navedem da vrši moju volju, umjesto ja Njegovu, dobra djela su pokušaji da se svidim Bogu ili ljudima, da popravim rejting barem u vlastitim očima itd.

Netko će možda reći: ali učinjeno dobro uvijek ostaje dobro djelo. To je istina, ali unatoč njemu mogu se jako prevariti o sebi. Gdje to vidimo? Kroz 30 dana korizme se tješim da sam OK jer činim dobra djela. A onda dođe 31. dan kad si moram priznati: ova zadnja situacija od mene je tražila više nego prethodne. Mogao sam, ali nisam učinio dobro jer sam sebičan – takav sam bio i ranije, barem da sam to sebi odmah priznao, u 2. ili 3. danu korizme!

Dakle, jedna stvar jest da dobro djelo uvijek ostaje dobro djelo, a druga i važnija stvar je što bih i ja trebao postajati zaista dobar. Ne zato što će me netko vidjeti ili čak i potapšati, nego iz ljubavi prema Bogu i svemu što je Njegovo. Bez obzira na cijenu. Ako toga nema, onda nisam postigao dobro ondje gdje je najvažnije – moje srce! Nisam se obratio…uzalud je prošla još jedna korizma, iako je bilo dobrih djela.

Dakle, dragi prijatelji, približilo se kraljevstvo Božje, ruka Božja je pružena! Zato Isus kaže: obratite se…