Iz Evanđelja po Mateju

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok:

’A ti, Betleheme,zemljo Judina!

Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim

jer iz tebe će izaći vladalac

koji će pāsti narod moj – Izraela!’«

Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.«

Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju. (2,2-12)

***

Što znači kada do nečijih propovijedi ne drže ništa ni njegova braća, susjedi, oni koji ga godinama poznaju? O čemu se tu radi? Kad bih rekao da je to slučaj s mnom ili s nekim drugim svećenikom, vjerojatno bi većina pomislila: ah, pa upitaj se zašto je to tako? Kakav si uopće svećenik? Koliko ti se slažu riječi i djela? A, na koncu, možda ti ni riječi nisu nikakve a kamoli djela… Da si ispravan, ljudi bi držali do tebe!

Eh, dragi prijatelji, lako je ljudima „oprati“ drugoga čovjeka. Problem je što se gore navedeni slučaj dogodio našem Gospodinu Isusu. Ne samo da ga Židovi nastoje ubiti, nego ni Njegova braća ne vjeruju u nj (usp. Iv 7,1-7), ni Njegovi sugrađani Nazarećani (usp. Mk 6,1-6). S obzirom kakva je Njegova riječ bila i kakva je moćna djela činio, više je negoli čudno što Ga većina naroda nije prihvatila.

A na drugoj strani, imamo pojavu da Božje svjetlo vide neki na drugom kraju tadašnjeg svijeta. Vide je oni na kraju svijeta, a ne vide braća, susjedi, sugrađani… Što se to događa?

Crkva kada slavi svetkovinu Bogojavljenja, odnosno Sveta tri kralja, slavi Božje svjetlo koje je zasjalo do krajnjih granica zemlje. Doprlo do najudaljenijih. Do svih! Nitko mu nije ostao izvan dosega. To će reći da će Isus Krist, koji je tek rođen, objaviti Boga kakav jest svima…do nakraj zemlje (usp. Iz 49,6).

I to se događa. Tri kralja (ili tri mudraca) slika su svih onih koje će prosvijetliti svjetlo spoznaje istinitoga Boga. I promijeniti njihov život. Pozvati ih na daleki put. I obradovat će se radošću veoma velikom (Mt 2,12). Obećanje je to svima ostalima.

Obećanje, da…obećanje. A izvršenje? E, tu će biti iznenađenja i nemalenih problema. Ni Isusova braća – ti najbliži – ne vide ovo svjetlo!

Vidimo, dragi prijatelji, kako nam Sveto pismo jednostavnim i kratkim potezima skicira situaciju. Ne samo da je moguće u teoriji, nego se u praksi događa da svjetlo Božje ide do nakraj svijeta, ali ga ne vide oni koji su mu fizički najbliži. Iz čije kuće, susjedstva je krenulo.

I riječ bogojavljenskog evanđelja je – kao i sve ostale Božje riječi – oštar mač dvorezac. Govori o predivnoj Božjoj brizi i ljubavi kojom obgrljuje čitav svijet.

Ali, u isto vrijeme, upozorava da su čak i najbliži u opasnosti ostati bez njega, tavoriti u tami. Kad se Isus tek rodio, to su bili kralj Herod, svećenički poglavari i teolozi. A kad odraste, čak i Njegova braća, susjedi i ostali po redu.

Nekima neočekivana blizina Božja, a nekima nesavladiva daljina.

Kako znati da sam ušao u svjetlo? Radost…obradovaše se radošću veoma velikom. Evanđelist Matej gomila izraze da bi nam dovoljno podvukao. Da to ne previdimo. Jer radost je kad srce radi punom parom, kad je prestalo biti uskogrudno, širi se da sve obuhvati…svemu vjeruje, svemu se nada…sve podnosi. Kad uđe u ljubav koja nikada i nigdje ne staje i ne prestaje.

Ne odgovaram opisu? To znači da negdje nisam otvoren svjetlu. Možda imam samo njegov mali zračak, možda nekoliko njih… Možda samo toliko malo da mi služi kao poziv: otvori se, raširi se iznutra. U usko srce ne može ući dovoljno svjetla, zgrčeno srce se ne može širiti od radosti.

Možda mi srce gleda u tamu, hrani se njome. Fascinirano je tamom kao žaba zmijom…i ne može maknuti dalje. Možda se tješim da sam blizu. Tko je mogao biti bliže od naviše pozicioniranih svećenika i Isusove braće, pa ipak su promašili. Nisu vidjeli i primili Njegovo svjetlo.

Tko zna? Bezbroj razloga može biti zašto je netko zatvoren svjetlu koje ga može ispuniti i promijeniti. Ali je jedan siguran znak da ga imam – radost koja rađa novim životom, ljubavlju.

Onaj tko ju je doživio o Bogojavljenju ima svečanu priliku zahvaliti za dar svjetla koji je i do njega stigao. Stigao daleko. Jer svako koga ne obasja, daleko je. Bez obzira što se očima čini da je blizu.

I danas kada se nađu oni koji su obasjani ovim svjetlom – bez obzira što dolaze s raznih strana svijeta i prvi puta se vide – odmah osjete da su blizu. Da pripadaju jedni drugima. Baš kao što je najavio prorok Izaija: izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju.

I tako se, baš kao i na početku svijeta, događa da se ljudi dijele: jedna struja se dijeli od svih i svakoga dok drugu struju ujedinjuje svjetlo koje su primili. Ujedinjuje ih radost i ljubam kojom ono rađa.

U tom velikom dijeljenju svijeta svako od nas zauzima svoj stav. Ide jednim od ova dva smjera. Božje samoočitovanje – Bogojavljenje – vodi k našem očitovanju, razotkriva namisli mnogih srdaca.

Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu… Tu nas dar svjetla dovodi do ključnog pitanja: mogu li i ja svoju slobodu živjeti tako da, opijen njome, ostanem bez svjetla, radosti i ljubavi, odvojen od Boga i onih obasjanih svjetlom? Nije li to najjadniji način da živim svoju slobodu? Način koji je protiv mene?

Dar svjetla u Bogojavljenju govori nam da ga og daje svima, i onima blizu i onima daleko. Misli na svakog od nas i raduje nam se. Želi do nas doprijeti po svaku cijenu pa i po cijenu života svoga Sina. Za našu radost.

Svjetlo i radost – s tim motivima napuštamo božićno vrijeme. Božić ostaje iza nas, ali oni nam govore što je on donio. Imat ćemo svjetlo i radost ako smo ga pravo slavili.

Zato i danas ima smisla reći: sretan nam i blagoslovljen Božić – dar Božjeg svjetla i radosti!