26. nedjelja kroz godinu (II)

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.« (21,18-32)

Isusove riječi u ovom odlomku su jednostavne. Jednostavnije ne mogu biti. I zato ih svi razumiju. Ne treba ih tumačiti.

No, ipak mnogi koji ih slušaju neće shvatiti. Neće od njih imati koristi.

Kako je to moguće?

Moguće je, iako izgleda nevjerojatno.

Naime, svi razumijemo što su dva sina uradili u ovoj kratkoj Isusovoj priči.

Ali ćemo se kao slušatelji ipak podijeliti.

Gdje počinje podjela?

Do podjele dolazi jer postoji „normalno“ i „normalno“.

Kako to izgleda kod većine slušatelja?

Čuju ove Isusove riječi, počnu razmišljati o sebi. I zaključe: ja sam u redu. Dobar sam. Ne vidim kod sebe većih problema. Mogu nastaviti „po starom“. A to „po starom“ znači u skladu s onim što mi je do sada bilo „normalno“, što je „normalno“ ljudima oko mene. Ono oko čega se slaže velika većina ljudi oko mene. Tako ću biti lijepo uklopljen, prihvaćen.

Na prvi pogled, ne zvuči loše. Biti u skladu s onim što je „normalno“ u svijetu oko mene, mojoj sredini da bih lijepo živio – to je sasvim u redu. Štoviše, poželjno je.

No, problem je što postoji još jedno „normalno“. Božje „normalno“. I sve dok se ne pitam što zahtijeva Njegovo „normalno“, nisam otišao na rad u vinograd. Nisam Njegov dobar sin. Koliko god sam u skladu s „nomalnim“ u mojoj okolini, nisam u skladu s Božjim „normalno“! To je jedino objašnjenje fenomena da nekim zemljama živi većina kršćana, ali je kršćanstvo u izumiranju.

Je li ovakvo gledanje na Isusovu priču o dva sina ispravno? Jest jer mu za pravo daju riječi kojima Sin Božji komentira oca i dva sina kad govori o carinicama i bludnicama. Naime, u to doba nije bilo ljudi koji bi smatrali da Boga nema. Svi su vjerovali da ga ima i svi su, u većoj ili manjoj mjeri, vršili neke reliogiozne čine i običaje. Tako su i ovi carinici i bludnice koje spominje Isus. Činili su to godinama. Međutim, u jednom trenutku povjerovali Bogu po njegovu proroku – Ivanu Krstitelju. I dolazi do promjene njihova života. Dok ne dođe do promjene, nema vjere. Što je prije toga? Vjera odnosno uvjerenje da postoji Bog, vršenje nekih rituala odnosno običaja. Ali kad čovjek doista povjeruje, onda dolazi do promjene života, tada ostavlja svoje i ono što je „normalno“ u društvu oko njega i prelazi na Božje „normalno“. Dok se to ne dogodi, još nema vjere – čovjek se još uvijek kreće u nevjeri. Iako smatra da Bog postoji, smatra sebe kršćaninom, katolikom itd.

Ne prijeći na Božje „normalno“ znači ostati u granicama onoga što mi je oduvijek bilo „normalno“, biti po mjeri svoje okoline. Ali tada je ona moj pastir, Nije Bog moj Dobri Pastir jer ne idem za Njim. Sebe i svoje putove ravnam prema drugim mjerilima. I, na moje iznenađenje, moram sebe prepoznati u drugom sinu koji ocu učtivo kaže da se odaziva njegovu pozivu, ali osim misli i riječi nema više ničega drugoga. Nema života koji iz njih proizlazi.

Radosna vijest jest da Gospodin Isus strpljivo razgovara s onima koji mu se protive ili ne idu za Njim. Nastoji im pomoći da shvate istinu o sebi. Da bi se trgli i vratili na put života.

Radosna vijest jest da i nas čeka. Sa svakim od nas je strpljiv. Doziva nas na bezbroj načina. Pa i preko ovih riječi ne bismo li konačno probili zamku našeg „normalnoga“ koja nas sprječava prihvatiti i ući u Božje „normalno“. Sve do toga časa mi smo, kao vjernici, onaj drugi sin koji puno toga lijepo govori, ali čije noge još nisu krenule vršiti volju Božju.

Zar nije dosta što ne činimo velika zla? Da, lijepo je što nismo nikoga ubili, ne krademo, ne palimo tuđe kuće, ne otimamo itd. Ali to je ono što nalažu 10 zapovijedi Božjih i upisano je u savjesti svih ljudi na svijetu. I stoga je dobro, ali nije dovoljno. Jer to je razina opće humanosti. A to još nije kršćanstvo jer ono je viša razina.

Zato je moguće da tzv. „dobri vjernik“ cijeli život ostane gdje je uvijek bio (u svom starom „normalnom“), a carinici i bludnice ga preteknu u kraljevstvo Božje. Dok on sebi priča priče kako je dobar i s njim je sve u redu, drugi su spremni svoj život ostaviti da bi od Boga primili pravi i istiniti, onaj koji je u skladu s Božjim „normalno“.

Da nam se fenomen „drugog sina“ ne događa masovno i da većina vjernika nije žrtva ove zamke, ne bismo imali situaciju da pored tolikih kršćana izumire kršćanstvo. Ono je umorno samo ondje gdje ga se prestane živjeti otvorenim srcem. Srcem koje prima riječi Božje jer one su duh i život.

Gospodine, u Tvojim očima svi ili gotovo svi mi smo neki od ova dva sina.

Tako si strpljiv i podnosiš naše odbijanje.

Čekaš sretan trenutak kad ćemo konačno shvatiti i krenuti.

U Tvoj vinograd – u rad na sebi i na svijetu kojeg si nam dao.

Kako mora boljeti ako smo kao drugi sin.

Koji nema namjeru krenuti, ali želi sve riješiti govoreći.

Zapravo – lažući.

Sebi je već dovoljno uljepšao sliku o svojoj istini.

Sad još preostaje da i Tebi kaže nešto lijepo o sebi.

Da ušminka tužnu stvarnost.

Ti nas strpljivo gledaš, kao otac koji čeka rasipnog sina.

I čekaš!

Čekaš..

Kako je blagoslovljeno krenuti.

Makar i bez riječi, kao prvi sin.

Dok je govorio, nije govorio lijepe stvari.

Ali kad je odlučio krenuti na pravu stranu, više nisu trebale riječi.

Da, Oče, Ti si onaj pred kojim nije potrebna riječ.

Onaj koji vidiš i naše lažljive „Evo me“ i koji i slušaš naše iskrene „Neću“.

I koji prihvaćaš tihu odluku da krenemo k Tebi.

Neće ostati nečujna.

Zbog nje je klicanje na nebu, zbog nje se mijenja zemlja.

Jer još jedan mikrokozmos je Tebe priznao za Kralja.

Još jedan čovjek postao je Tvoje dijete.

Na toj raskrsnici toliki svakoga dana odluče reći „Neću“ ili lažljivo „Evo dolazim“.

Na njoj sam i ja u stanju tako lako ne priznati istinu o sebi i o Tebi.

I nakon godina osvjedočenja da „normalno“ ovoga svijeta ne daje puninu drcu i duši, daj mi barem zrno vjere.

Onda ću moći krenuti, pružiti priliku Tvome „normalno“ u mom životu.

Priliku sebi kao sinu i Tebi kao Ocu.

Vjera, kako čudesan dar!

Kako je veliko kada od carinika i bludnika čovjek postaje Tvoje dijete.

Kako ću biti velik kada budem povjerovao.

Kolika radost Tebi, Nebu i ovoj tužnoj zemlji.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.