10. nedjelja kroz godinu (II)

Onom što je Stari zavjet najavljivao kao pravu vjeru, Isus je dao doprinos ostvarujući to na jasan i šokantan način…

Čitanje Knjige proroka Hošee

»Težimo da upoznamo Gospodina: ko zora pouzdan mu dolazak.

On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.«

»Što za tebe mogu učiniti, Efrajime?

Što za tebe mogu učiniti, Judo?

Ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koje nestaje.

Zato sam ih preko prorokâ sjekao

i ubijao riječima usta svojih;

al sud će tvoj izaći ko svjetlost.

Jer ljubav mi je mila, ne žrtva, poznavanje Boga, ne paljenice.« (Hoš 6,3-6)

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme:

Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pode za njim.

Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«

A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,9-13)

Kad kažemo „vjera“ ili „religija“, nismo rekli jednu stvar. Svaka od njih u sebi može biti višestruka…dotle da neki čak suprotstavljaju vjeru i religiju. Zvuči čudno i komplicirano, zar ne?

A možemo sve to reći i jednostavnije: zašto neki žele upoznati svoju vjeru, učiti o Bogu, a drugi ne nego traže koja je molitva jača, koja pobožnost je moćnija itd? Je li to slučajno? Naravno da nije. Razlog dobrim dijelom ima veze s onim početnim – vjera i vjera, religija i religija nije isto. A za neke: vjera i religija nije isto.

Na prvi pogled nije lako pretpostaviti koliko je to dubok problem u narodu Božjemu. A bio je još u Starom zavjetu, kod proroka Hošee. Situacija je izgledala otprilike ovako: naizgled vjera se živi, svetišta su puna, mnoštvo žrtava, narod se Bogu moli.. Ali, upravo u poglavlju kojeg Isus citira u evanđelju vidimo dramu: obećavaju Bogu da će se obratiti, međutim on im preko proroka kaže da ne vjeruje u to: ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koje nestaje. Čak će prorok u nekim drugim dijelovima knjige ispitivati povijest i doći do zaključka: nikad mi Bogu nismo bili vjerni! A religija cvate, svetišta puna…ne možeš doći na red da prineseš žrtvu.

Žrtve se Bogu ne mile! Otkud to? Pa On ih je ustanovio! Kako sad odjednom žrtva i molitva koju Mu upućuju, nije dobrodošla? Zato što Bog ne gleda na žrtvu, ne sluša molitve nego gleda i sluša srce…i vidi da njihova srca traže sebe, a ne Njega. On im treba samo da dade mir, blagostanje, zdravlje – da usliši njihove molitve. I ništa više. Zato se oni jako mole, puno žrtvuju. A Bog koji to gleda ostaje tužan. Jer im je srce daleko od Boga i onoga što je Njegovo: istina, pravednost, milosrđe, solidarnost, plemenitost, dobrota u svim vidovima…

To je pozadina na kojoj treba gledati scenu iz evanđelja: Isus je pozvao Mateja, koji je carinik i stoga javni grešnik. Sada je na gozbi, okružen i drugim poznatim grešnicima. Prizor je uznemirujuć za pobožne osobe: da je on od Boga, ne bi bio među takvima! To je ono što vide oni.

On vidi nešto sasvim drugo. Zna da su javni grešnici. Ali ovi oko Njega su odlučili krenuti prema Bogu. Čuli su Njegove riječi, vidjeli djela i shvatili – Bog je među nama! Hajdemo k njemu! Oni će ostaviti ono što su bili i imali da bi prišli Bogu i da bi s Njim započeli novi život. Mnogi od pobožnih to ne mogu – njihove molitve i žrtve su tu da im pomognu sačuvati ono što jesu i što imaju, da ne moraju ništa mijenjati…a Bogu će dati ono i onoliko koliko oni odrede.

I zato kad su došli s protestom pred Isusa, odgovara im protestom Božjim iz proroka Hošee. Oni bi trebali znati što im time govori, a sada znamo i mi.

Dakle, Boga ne zanima naša religija, koliko se molimo (pa Isus je govorio protiv dugih molitava i to više puta!), koliko pobožnosti obavljamo, jesmo li na glasu kao pobožni ili ne – sve su to pojmovi koji mogu nešto reći, ali i ne moraju sadržavati ništa bitno.

Njega zanima imamo li takvu vjeru koja traži prije svega Njega. Kojoj je život prazan ako Ga svaki danom sve više ne upoznaje da bi mu se više mogla približiti. Kojoj je život – On. Ne ona u svojoj pobožnosti nego – On. Koja zaboravlja sebe i gleda Njega. Ide prema Njemu, sve će promijeniti samo da Mu još malo priđe bliže. Hoće li nešto dobiti od uslišanja ili ne, to je u drugom planu. Ushićena je Božjom veličinom i dobrotom, iz toga znade da će joj sve opravdane molitve i želje biti uslišane. Jer zna Otac nebeski i prije nego Ga zaištemo

Nije čudo da ova zgoda dolazi u odsjeku kojeg otvara Govor na Gori, gdje Isus izričito upozorava na čistoću srca, iskrenost i istinitost našeg stava pred Bogom. Ono što je u tom Govoru istaknuo, sada ovdje primjenjuje. Ako su riječi u Govoru zvučale razumljivo – a tako nam se često čini kad slušamo Evanđelje – situacija u praksi pokazuje da ih nije lako razumjeti kao treba.

I tako Isus, a na drugoj strani vjerski znalci, gledaju isto a vide potpuno suprotno. Bog ne gleda kao čovjek. Čovjek gleda na oči a Bog gleda što je u srcu.

Zato i danas, u obilju ponuda, mnogi idu u religiozne vode da nauče, nabave moitve, obave pobožnosti – da odrade i onda su nešto okončali.

Drugi idu u vjeru kao učenici koji će učiti…a učenju nikad nema kraja Jer Bog je uvijek veći od svega što sam naučio. I tako idu od manjeg znanja k većem, od manje ljubavi k većoj… Zato je, kako mudro reče jedan, puno bolje biti učenik negoli smatrati da sam naučio i da mogu druge učiti. Jer dok učim, krećem se prema Bogu. Kad prestanem, završio sam s Njim, a to nije dobro.

Zato nas Novi zavjet naziva ne religioznim, pobožnim ljudima nego učenicima. Zato Isus šalje učenike u svijet uče sve naroda i učine ih učenicima.

Ovi oko Njega u evanđelju, kakvi god da su bili, počeli su učiti. I krenuli k Bogu. Velika je sada radost na nebu zbog njih, a religiozna elita na zemlji – tužna.

Naravno, ovo je maksimalno izoštrena slika. Iz ovog ne treba zaključiti da je loše moliti krunicu, ići na neku pobožnost itd. Ali riječ Božja nas ove nedjelje itekako pita kamo pripadamo? Jesmo li oni koji su naslagali hrpe žrtava i molitava od kojih Bog odvraća svoj pogled, ili sam onaj kojeg vjera nosi prema Njemu, koji uči i stoga se ponizno drži prema svima a srcem ide prije svega prema najvećem blagu – Bogu?

Što Bog ima za pronaći u mom srcu? O kad bih razveselio Njega, pa makar sve religiozne veličine oko mene bile zaprepaštene i tužne!

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.