Tragom biblijskih iskrica objave Presvetog Trojstva…

 Izl 34,4b-6.8-9

U one dane: Mojsije rano jutrom ustane i popne se na Sinajsko brdo, uzevši u ruke dvije kamene ploče, kako mu je Gospodin naredio. Gospodin se spusti u liku oblaka, a on stade preda nj i zazva ime Gospodnje: »Gospodin! Gospodin!« Gospodin prođe ispred njega te se javi: »Gospodin, Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.«

Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se. Onda reče: »Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, Gospodine, pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!«

Naš odlomak donosi završnu scenu duže epizode, čije bi glavne momente trebalo prizvati da bi bila jasniji domet ovog teksta.

Naime nakon što je Mojsije uzišao na nebo, Izraelci su sebi načinili zlatno tele – osjećali su se napušteni jer Bog se ne javlja, Mojsije je otišao k Njemu a oni su sami. Gospodin se jako razgnjevio na njih i sada na scenu stupa Mojsije. Zauzima se za njih. Ranije se praotac Abraham zauzimao za Sodomu i Gomoru na liniji pravednosti. Ovdje Mojsije zagovara svoje sunarodnjake. Svjestan je težine prijestupa, ali ipak za njih traži od Boga milost. I čini nešto izvanredno: Bog mu je ponudio da istrijebi Izraelce a od njega, Mojsija, da podigne novi narod. On ne pristaje. Želi ovaj svoj narod, kakav je, sa sobom. Ne želi za sebe veliko ime, nije mu do slave nego do spasa svih koji su u narodu nedužni. I tek nakon toga dobiva ovo očitovanje Gospodnje. Abraham se pozivao na pravednosti i potom je Gospodin postupio po pravednosti. Mojsije se poziva na milost te traži oproštenje, a za sebe odbija bilo kakve privilegije – potpuno je solidaran sa svojom zajednicom. Na takav stav Gospodin mu se javlja, kako čitamo u našem prvom čitanju. Zato što Mojsije ide linijom milosti i milosrđa, Bog mu se takvim i javlja. One koji kucaju na vrata srca Božjeg, Gospodin pušta bliže, sve bliže k sebi. Dakle, moguće je prići Bogu sasvim blizu, ali ne bilo kakav. Što je više Bogu sličan – što više obnavlja ono svoje biti na sliku Božju – čovjek postaje više čovjekom i bliži je Bogu. Može se nadati ulasku u Njegovu blizinu, zajedništvo.

Drugo čitanje: 2 Kor 13,11-13

Braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama. Pozdravite jedni druge svetim cjelovom. Pozdravljaju vas svi sveti. Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!

Evanđelje: Iv 3,16-18

U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.«

Za razliku od početaka hoda Boga s Njegovim narodom, kada su ljudi postupno učili Njegovoj pravednosti i milosti, ovdje u vrhuncima novozavjetne objave stvari su do kraja ogoljene: Bog ljubi sve što je stvorio, za svog stvora daje najvrjednije – Sina! Dakako, Njegova pravednost ne može biti izbrisana, no ona nije svrha. Uz poštovanje pravednosti, Bog želi spasiti čovjeka i svijet. Za tim ide Njegova ljubav. Ljubav Boga Oca.

A kako zadovoljiti zahtjeve pravednosti, prema kojoj čovjek treba biti osuđen i zaslužuje smrt – ta odvojio se od Boga?! Jedino rješenje jest oproštenje. Veliki dar oproštenja čovjeku donosi Sin Božji. Njegov je milosni dar što je prihvatio Očevu volji da krene postati čovjekom, uzeti naš da bi nama da svoj život. To je milost Gospodina Isusa Krista.

To su veličine koje nam Bog priprema – ta Bog je za nas, kliktat će sv. Pavao!

Hoćemo li i u kojoj mjeri uživati darove božanske ljubavi i milosti, ovisi o trećoj instanci, kako je u drugom čitanju navodi sv. Pavao – zajedništvo Duha Svetoga.

Kao što su Abraham i Mojsije bili u prilici izabrati hoće li usvojiti, u srce staviti ono što je bitno Božje ili ne, tako smo i mi u situaciji odluke. Oni su svoje misli i korake mjerili tim vrijednostima, i Bog ih je pustio blizu, sasvim blizu sebi. Postali su Božji prijatelji. Miljenici. On i nas tako gleda. I mi možemo ući u Njegovu najveću blizinu u uživati je kao Njegovi miljenici.

Zajedništvo Duha Svetoga…. Mnogi će se pitati – kako je moguće da je Crkva dobila dar Duha Svetoga – i svaki krštenik u njoj – a čini se da joj ide sve teže. Crkva je u krizi, barem ovdje na starom europskom kontinentu. Je li dar Duha Svetoga stvaran i učinkovit ili..? „Ako je Gospodin s nama, zašto nas sve ovo snađe? Gdje su sva ona njegova čudesa..?“ – pitao se iskreno Gideon. Zamislimo kako je čisto srce imao taj čovjek i ova pitanja postavlja samom Gospodinu (Suci 6,12-13). Nije se Gospodin naljutio, naprotiv – ovakav stav je prepozno kao snagu. Iz ovog čistog srca progovara istinoljuivost, želja da se Bog proslavi.

Zato i mi trebamo postaviti ovo pitanje: ako smo prije tjedan dana slavili Duha Svetoga, ispovijedamo Ga kao Životvorca, najveću silu u kozmosu – zašto su  Crkva i njezino djelo tu gdje jesu? Gdje su sva ona Njegova čudesna djela?

Zajednišvo Duha Svetoga je ulaz, vrata kojeg nam je Bog priredio da kroz njih možemo bliže Njemu. Sve bliže i bliže. Vidjeli smo kako su se Abraham, Mojsije i Gideon približavali Bogu. U čistoći srca tražeći pravednost, milost i istinu. Koliko smo na tom tragu, toliko zajedništva Duha Svetoga uživamo, toliko smo živi, toliko je živa Crkva. Ne mogu riječi, pa ni najpobožnije, zamijeniti život – ono što srce snuje, čime usne progovaraju, što čine naše ruke i noge. Život i povijest nam to pokazuju. Pogledajmo npr. naprednost zapadne Europe. Sve one vrijednosti koje je kao civilizacija živjela (pravednost, poštenje, radinost, poštovanje ljudske osobe i njezina dostojanstva, slobode itd.) izdigli su je iznad drugih dijelova svijeta. Od nje učinili „mali raj“ – poželjnom za življenje. Nije čudo da mnogi hrle onamo. Ali upravo one vrijednosti koje ne živi, njezin su križ (demografija, razuzdanost na nekim moralnim područjima koja za posljedicu imaju raspad bračnih zajednica itd). I ako se ne reformira, njezini minusi mogu joj – usprkos svim divnim postignućima – poništiti pozitivne učinke.

Iz toga vidimo da je zajedništvo Duha Svetoga s jedne strane divna Božja ponuda, ali nije stvarnost koja će se ostvariti bez nas. Koliko smo na putu Božjemu, toliko će biti i to zajedništvo s Njim, toliki blagoslovi i kvaliteta našeg života. Umjesto da si zamišljamo kako je Duh Sveti dar kojeg možemo primiti bez obzira na naše stavove i smjer naših koraka, treba biti svjestan da Njega u nama ima samo onoliko koliko smo spremni svoje misli i putove uskladiti s Božjim. Dok mnogi zamišljaju da se odnos s Njim riješava u crkvi a kad iziđu iz crkve prestaje vjerska aktivnost, Duh Sveti ih čeka na crkvenim vratima i prati njihove korake…čeka hoće li ti koraci biti u zajedništvu s Bogom ili ne.

Još teža prepreka djelovanju Duha Svetoga i ostvarenju zajedništva s Ocem i Sinom jest nezainteresiranost, kod mnogih i odbijanje. U pozadini jest nevjera, bilo u Boga i djelovanje Njegova Duha, bilo u Crkvu koju je osnovao, čija snaga nije u tome što sam u njoj ja ili netko drugi, nego što Bog u njoj prebiva i djeluje. Ovdje je izvor mnogih trauma mladih svećenika a i vjernika koji smatraju da Crkva i crkveni službenici samo trebaju djelovati i sve će ići na bolje. A zapravo, u stvarnom životu kod mnogih se ne može ništa učiniti zbog nezainteresiranosti ili čak odbijanja. Dovoljno je pogledati u Isusov život, kao i u put Njegovih apostola – i svetaca do dana današnjega, koji su dobrodošli ako izvedu neko čudesno ozdravljenje i sl., ali i iza njih ostaju neobraćena sela i gradovi iz kojih su nikli, u kojima su živjeli i djelovali. To nije stoga što nisu bili na putu Božjemu, nego zato što – unatoč možda izvanjskom prijaznom prijemu – ustvari nisu bili prihvaćeni ni oni ni Radosna vijest koju nose.

A Radosna vijest jest da nas u svojoj ljubavi želi Bog Otac, Bog Sin živio je s nama i za nas, i umro da bi nam dao milost oproštenja grijeha i dar zajedništva u Duhu Svetomu. Koliki razlog za radost i radosni odgovor na pruženu ljubav!