Obilazio je selima uokolo i naučavao.

    ₇Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. ₈I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, ₉nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

    ₁₀I govoraše im: “Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. ₁₁Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.”

    ₁₂Otišavši, propovijedali su obraćenje, ₁₃izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

I

Nakon odbačenja u Nazaretu (6,1-6a) počinje posljednja faza Isusovog djelovanja u Galileji; nju će napustiti u 8,27. Već uobičajeni sumarij o Isusovoj aktivnosti (usp. 1,14-15; 3,7-12) – koji pažljivog čitatelja upućuje na to da sada počinje novi odsjek Isusovog djelovanja – ovdje je prisutan u obliku kratkog navođenja da je Isus obilazio selima uokolo i naučavao (6,6b).

Interesantno je da za novu etapu poučavanja u okolnim selima evanđelist Marko nam ne navodi kakav je prijem Sin Božji imao. Naučavanje u ovom odsjeku bit će spomenuto samo jednom (usp. 6,34).

Rekosmo pri tumačenju prethodne zgode da Isusa odbačenje u njegovu Nazaretu neće pokolebati nego će pripremiti učenike da bi ih poslao na prvi misionarski zadatak. Nakon što je evanđelist u 6,6b na način sumarija naznačio da je Isus obilazio selima uokolo i naučavao, sâm opis slanja učenika započinje veznikom kai, i (u našem prijevodu je izostavljen). On se parataktički pojavljuje sedam puta u ovom tekstu i stoga djelovanje učenika u gramatičkom smislu prikazuje neodvojivo povezanim s Isusovim djelovanjem. Isto tako, ponavljanje veznika kai, i upućuje na to da ovaj odlomak treba shvatiti kao jedinstvenu poruku o poslanju učenika.

Činjenica da ih šalje dvojicu po dvojicu jest u skladu s propisima Zakona o vjerodostojnosti svjedočanstva (Br 35,30; Pnz 17,6; 19,15; usp. Prop 4,9-12; Izr 18,19), kao što će kasnije činiti i jeruzalemska Crkva (Dj 13,2). Time Marko želi reći da učenici neće djelovati u svoje ime nego će davati svjedočanstvo o onome za što ih je ovlastio Isus. On ih obdaruje ih vlašću nad nečistim dusima (6,7) i tako ispunja ono što je obećao u 3,15; učenici će moći svjedočiti da Gospodinovo obećanje u njihovim životima postaje stvarnost. Njihovo djelovanje neće biti samo pokazivanje njihove ovlaštenosti: naime u 3,14 je jasno shematski naznačena bit apostolstva – Isus najprije ih izabire da budu s njim i da ih šalje propovijedati. Stoga će njihovo buduće poslanje biti očitovanje njihove izabranosti i svjedočit će o njihovom bivanju s njim tj. o njihovu zajedništvu sa Sinom Božjim. Sada, nakon gotovo 3 poglavlja hoda s Isusom – koja govori o njihovu zajedništvu s njim – slijedi i ovlast nad zlim dusima (usp. 6,7). Moglo bi se reći da je evanđelistu Marku veoma stalo naglasiti da ovlast apostola nad demonima nije misteriozna i nije svrha samoj sebi nego svjedoči o njihovoh izabranosti i zajedništvu sa Sinom Božjim. Na svoj način evanđelist Ivan to izražava riječima: bez mene ne možete učiniti ništa (15,5). Učenici, stoga, za ono najvažnije u svom poslanju ne trebaju tražiti ljudskog oslonca, jedino uporište bit će im riječ kojom je Isus ustanovio njihovo poslanje.

Za razliku od varijanti teksta koje donose Mt 10,10 i Lk 10,4, prema Mk 6,8 učenici smiju nositi štap i sandale – poput tadašnjih hodočasnika koji su hodili u Jeruzalem. Ova je odredba najvjerojatnije uzrokovana njihovim nasljedovanjem Isusa koji je u Evanđelju po Marku stalno u pokretu (usp. 1,12.14.16.19.21.29.35; 2,1.13 itd.) pa bezuvjetan odaziv na poziv da budu s njim znači da njegov apostol treba postati „karizmatički putnik“ (F. Moloney).

Isusovi apostoli trebaju ovisiti o gostoljubivosti naroda upravo kao što i sjeme ovisi o tlu koje ga treba prihvatiti (usp. 4,8.20). Važnost prijemčivosti ovog tla očitovat će se u još važnijoj odlici – u slušanju njihove riječi (6,11) koja uprisutnjuje Isusovu, jer su opunomoćeni njegovim autoritetom. Ipak, Isusov apostol ne smije prelaziti iz kuće u kuću, ne smije tražiti komforniji smještaj niti ugodnije društvo – njegovo je poslanje produžetak Isusovog i stoga nije samo sebi svrhom. Osim toga, apostol treba biti prvi koji će živjeti riječ koju propovijeda. Razlog je tomu što poslanje apostola ima temeljno značenje za cjeinu Isusovog djela. Ono ga produžava i proširuje kroz prostor i vrijeme; ondje gdje Sin Božji nije došao fizički, presudnu ulogu za Kraljevstvo imat će djelovanje apostola. Manjak prijemčivosti treba biti jasno označen i predočen počiniteljima na tradicionalan način: stresanje prašine sa nogu, sandala i odjeće kad se napušta poganski kraj jer se smatra nečistim (6,11; usp. Dj 13,51). Izrael je bio Božja sveta zemlja te je stoga Židov koji se vraćao iz poganskih krajeva i ulazio u Izrael trebao otresti ostatke poganske zemlje sa svojih nogu. Ranokršćanska tradicija preuzima ovaj motiv te stresanje prašine kao vanjski simbolični čin primjenjuje kao reakciju na bezbožnost i odbijanje Božjeg poziva želeći naglasiti eshatološke implikacije koje to odbijanje ima. Dakako, da bi njihovo otresanje prašine bilo autentično a ne licemjerno, apostoli su trebali doista živjeti riječ koju su naviještali.

Učenici potom doista ostvaruju misionarsko poslanje propovijedajući, izgoneći zloduhe i ozdravljajući nemoćnike (6,12-13). Činjenica da su ih mazali uljem (6,13), kao što će činiti i Pracrkva, jest u skladu s preporukom u Jakovljevoj poslanici (usp. Jak 5,14). Evanđelist Marko, poput Lk 9,10 a za razliku od Mt 11,1, govori da je posrijedi bilo stvarno poslanje i polazak apostola u misiju. Ipak, umjesto da izvijesti o vremenu polaska i trajanju, prijeđenoj udaljenosti i prostoru zahvaćenom njihovom djelatnošću, prije svega ističe da su oni činili upravo ono što im je Gospodin naredio činiti. Time je jasno postavljen kriterij poslanja: važniji od postignuća odgovarajućih kvantitativnih pokazatelja jest zahtjev biti vjeran Učiteljevoj riječi. To ovom izvještaju o misionarskom slanju učenika daje utemeljiteljski i egzemplarni karakter. U ovom kratkom odlomku čitatelj Evanđelja nalazi utemeljenje i uzor učeničkog poslanja. U prilog tome govori i činjenica da se ne spominje posebno slanje učenika nakon Uskrsnuća: odmah nakon ovog prvog slanja, oni zauvijek ostaju Isusovi apostoli.

Ipak, iz činjenica da su izgonili mnoge zloduhe i da su nemoćnici koje bi pomazali uljem ozdravljali (6,12), Marko svom čitatelju daje do znanja da su učenici nailazili na dobar prijem. Ujedno, to ipak izlazi iz okvira onoga što je Isus obećao u 3,14-15 i odvija se na drugačiji način jer on je ozdravljao riječju (2,11; 3,5), dodirom (1,41) ili uzimanjem za ruku (1,31; 5,41).

II

Evanđelist Marko s vremena na vrijeme dodaje poneku zgodu koja je potpuno usredotočena na učenike. Uglavnom ih stavlja na početak novog odsjeka. Naime, u Evanđelju redovito poslije neuspjeha dolazi uspjeh, poslije smrti život (usp. Mk 4). Tako je odluku da ubiju Isusa (usp. 3,6) slijedio izbor apostola i utemeljenje Crkve (usp. 3,7-19). Ovdje nakon misterija odbačenja od strane Isusovih Nazarećana (usp. 6,1-6a) slijedi slanje i djelovanje apostola, što će dovesti do formiranja novog naroda u pustinji gdje će biti hranjen kruhom života. Tako počinje ovaj odsjek kojeg tumači rado nazivaju „odsjek kruhova“ (6,6b – 8,30). On će završiti Petrovom ispoviješću, što predstavlja kulminantni moment prvog dijela Evanđelja (8,29-30).

Polako nižući zgode s učenicima, evanđelist upotpunjava sliku apostolskog identiteta: njihov poziv na hod za Isusom (1,16-20), izbor Dvanaestorice (3,13-19) i sada njihovo slanje na misionarski zadatak (6,6b-13). Upotpunjavanje ove slike događa se ne samo nizanjem pojedinih izvještaja, nego i njihovim stavljanjem  u posebni odnos s nekim tekstom iz njihovog bližeg konteksta. Ovaj tekst je u vezi sa prethodnim izvještajem o Isusovom odbačenju u Nazaretu (6,1-6a) i tako predoznačuje element odbačenja u budućem poslanju apostola. Buduće poslanje apostola ovim je tekstom stavljeno u najužu vezu sa Isusom i njegovom voljom kojom opunomoćuje apostole za misiju: njegov zahvat legitimira i normira njihovo poslanje. Etiološka narav ovog teksta evanđelistu služi kao dokaz jedinstva predaja o Isusovom povijesnom djelovanju i crkvenog navještaja Evanđelja koje je njegov nastavak.

III

Ovaj odlomak je od neprocjenjive važnosti za Crkvu. On je njezina magna charta ako želi ostati vjerna svom poslanju i uvelike podsjeća na blaženstva iz Govora na gori (Mt 5,3-12). Stoga nikada ne može biti dovoljno razmatran i življen.

Učenici su pozvani da budu s Isusom i da ih šalje propovijedati (usp. 3,14). Iz cjelokupnog prijeđenog hoda od izbora apostola (3,13-19) te iz ovog odlomka bolje se vidi što bi za njih trebalo značiti biti s njim, a što je u temelju njihova poslanja. Bit toga biti s njim jest živjeti siromašan kao što je on živio, a poslanje je prije svega svjedočiti to svojim životom. Nema drugog tipa poslanja osim ovog koji proizlazi iz siromaštva na koje Isus zove učenike, kao što nema ni drugog spasenja osim onog koje dolazi sa križa.

Dakako da ovdje naslućujemo i notu simboličnosti Isusova govora: učenici sa sobom ne trebaju imati ništa pa čak ni kruh – imaju samo jedan kruh sa sobom u lađici (8,14) tj. Isusa Krista i njega trebaju nositi sobom – svjedočiti. Sve drugo bi potamnilo i pomutilo njihovo naviještanje. Oni su poput Abrahama koji kreće napuštajući svoj zavičaj i domovinu te idu prema zemlji koju je Bog obećao – jedino na taj način postat će velik narod. Oni su poput Mojsija koji naređenje da oslobodi svoj narod dobiva upravo u proglasu njegove nemoći: Ja ću biti s tobom (Izl 3,11s). Bit će, poput Jeremije, ljudi koji ne umiju govoriti i stoga će imati prostora da i u njih Bog stavi svoju riječ (Jer 1,6). Oni trebaju računati samo s Božjom snagom i vjernošću a ne s ljudskim sredstvima, kao što je to dobro shvaćao Pavao (usp. 1 Kor 2,1-5).

Siromaštvo je zapravo sakrament, djelatan znak vjere u Boga; on je konkretan znak vjere. Gdje nema siromaštva, nema ni vjere, osim možda one na riječima. Apostoli trebaju živjeti životom koji je živio i Isus, životom ptica nebeskih i poljskih ljiljana (Mt 6,25-35). Nošen vjerom, taj život će očitovati Boga kojeg su pozvani svjedočiti. U takvu siromaštvu očitovat će se plodnost onoga biti s Kristom koji nas je oslobodio u siromaštvu svoje smrti.

Učenici na svom putu, osim sandala, smiju imati samo štap siromaštva: to je onaj štap koji je, iako samo slab predmet od drveta, otvorio Crveno more (usp. Izl 14,16) i rascijepio stijenu iz koje je potekla voda (usp. Izl 15,5s). On predoznačava drvo križa, ukupnost ljudske slaboće koja će rascijepiti nebesa, otvarajući čovjeku Božju tajnu (usp. Mk 15,38). Siromaštvo je, stoga, kraljevski štap kršćanina koji je oslobođen ropstva, napojen živom vodom života i združen s Bogom.

Ako se duh zla očituje u egoizmu i u žeđi za dominijem kojemu robuje svijet, siromaštvo je znak da su ga učenici pobijedili te mogu izgoniti nečiste duhove (usp. 6,7b.13a). Mogu naviještati obraćenje (usp. 6,12) jer se u njima nazire, bez prerušavanja i lažnog blistavila, svjetlo Kraljevstva koje ih je pohodilo. Stoga je njihov život – takav kakav jest – poziv na obraćenje; u njima se vidi Kristov Duh koji ižarava svoju osloboditeljsku snagu.

Ovo su dobro razumjeli Petar i Ivan kad su učinili prvo čudo dižući hroma od majčine utrobe pred Divnim vratima Hrama (usp. Dj 3,1-10). Mogli su ostvariti ovo čudo samo zato što nisu imali srebra ni zlata, ali su imali nešto drugo za dati: ime Isusa Krista. To ime, bez srebra i zlata, jest jedina snaga sposobna dići i omogućiti hod čovjeku na putu slobode. Da su imali srebra ili zlata, udijelili bi mu milostinju, ostavljajući ga hromog kakav je bio i prije.

Tako i Crkva može Krista svjedočiti samo ako, bivajući s njim tj. živeći od njegova Duha, može reći svijetu kao Petar: Pogledaj u nas…nemamo srebra i zlata, ali ono što imamo to ti dajemo: u ime Isusa Nazarećanina ustaj i hodaj. Poslanje Crkve da obraća svijet Božjoj pravednosti i slobodi bit će učinkovito upravo u mjeri u kojoj bude ozbiljno uzimala siromaštvo, bez kojeg nema vjere nego samo buka riječi.

———-

Dan-danas još uvijek traje i u Crkvi i izvan nje rasprava o tome je li poslanje Crkve isključivo duhovne i transcendentalne naravi ili je prije svega zemaljsko, usmjereno oslobođenju čovjeka.

Ovaj nam odlomak jasno govori: apostoli trebaju svjedočiti Kraljevstvo Božje. Njihovo poslanje jest dakle prije svega duhovne prirode. Međutim, njihovo svjedočenje, kao i susljedna očitovanja Kraljevstva u onima koji prihvate duhovni navještaj i obrate se, povezani su sa konkretnim znakovima ljudskog oslobađanja – dakle očitovanje obraćenja i prihvaćanja Kraljevstva nužno se ostvaruje na zemaljskoj, povijesnoj razini.

Iz toga jasno proizlazi da je lažna gore navedena dilema o naravi poslanja Crkve. Ona, naime, dok naviješta i svjedoči Kraljevstvo Božje, sukobljava se i ruši zemaljske moći koje satiru i zarobljuju čovjeka, pa kojeg god tipa bile. Kraljevstvo Božje, dok prodire, lomi i ruši iz korijena kraljevstvo ovog svijeta s njegovim dominantnim kriterijima.

Upravo zbog toga Crkva, kao i apostoli, treba evangelizirati u siromaštvu. Ono očituje da je sama Crkva doživjela i proživljava oslobođenje; treba na svojoj koži očitovati oslobođenje od kriterija ovog svijeta. Njezino siromaštvo treba biti i učinkovito u materijalnom i u duhovnom smislu. Treba biti lišena posizanja za moću i za bilo kojom vrstom dominacije, kao i za mudrošću i ovosvjetskom uvjerljivošću. Pavao sa svoje strane priznaje da nije posezao za ovakvim stvarima da ne bi ispraznio sadržaj svog navještaja (usp. 1 Kor 1,17-2,16).

Koliko li su štete do sada učinili razmišljanje o sredstvima za ostvarivanje cilja! Crkva, naprotiv, treba svjedočiti da čvrsto vjeruje kako ovaj poredak nije konačan, da ovdje nemamo trajna grada nego onaj budući tražimo (usp. Heb 13,14) i stoga treba napustiti njegove principe i hoditi svoj izlazak prema Obećanoj zemlji. Jedino tako može biti sakrament spasenja. Na taj način ona svjedoči svoju vjeru u Boga, solidarna je sa siromašnima i može se staviti na njihovu stranu i protestirati skupa s njima bez da joj jezik bude ičim vezan, jer nema što izgubiti. Stoga, Crkva ne treba biti za siromašne nego u prvom redu treba sama biti siromašna, ako želi primiti Evanđelje koje je namijenjeno samo siromašnima (usp. Lk 4,18).

Jedino tako će njezina riječ biti vjerodostojna jer će sama iskusiti blaženstvo koje je Isus obećao siromašnima, zaplakanima, poniznima i progonjenima zbog pravednosti i Evanđelja (usp. Mt 5,1-12). Samo će se na taj način moći približiti Mariji i s njom se sjediniti u istinski magnificat, hvalospjev neznatnih koji se uzdiže sa zemlje k nebu.

U našem razmišljanju zbog istinitosti dobro je poći još korak dalje. Na neki način siromaštvo jest znak početka posebne bliskosti s Bogom. Reći da učenik živi siromaštvo znači, po uzoru na R. Guardinija, reći da na sebe preuzima i proživljava dio misterija dolaska na ovaj svijet onog vječnog i presvetog koje se uprisutnjuje na način slabosti. Naime, iako je u sebi punina moći i istine, Bog se približava svijetu tako da pred njegovim vratima ostavlja moć i neporecivi sjaj svoje istine te se ona pojavljuje lišena svoje beskonačne snage. Stoga se pojavljuje djelomično obavijena tamom i slabošću, čak toliko oslabljena da joj se čovjek može suprotstavljati, dokazivati svoju poziciju a Božju istinu osporavati i na koncu je odbaciti. Bog poštuje čovjekovu volju da se pred njegovim svjetlom zatvori i pristaje na to da njegova istina ostane svezana i suzdržana; ne želi svojim sjajem propaliti čovjekov veo kojim se zaklanja od njegovog svjetla. Vjerovati zato znači s ljubavlju osluškivati Božju istinu kojoj on dopušta da bude zaogrnuta slabošću. Apostol, stoga, da bi sudjelovao u naviještanju Božje istine, mora ulaziti i u misterij njezinog samolišavanja gospodstva i sjaja (usp. Fil 2,7) i prihvaćanja siromaštva i slabosti. Ako je božanska promisao htjela da njegova istina na takav način dođe na svijet, onda apostolsko prenošenje istine ne može ne uvažiti ovaj zahtjev. Pavao je, dakle, dobro razumio zašto u djelu naviještanja Božja mudrost ostaje jaka samo u slabosti (usp. 1 Kor 1,18-29). Na apostolsku duhovnost spada ulaziti u stvarnost ovog misterija, proučavati njegova očitovanja i naslućivati njegov korijen. Ulaskom dublje u nj, apostol se približava Božjem stavu kojim, poštujući ljudsku slobodu, odlučuje suspregnuti moć svoje istine i pred čovjeka stupiti i ostati zaogrnut slabošću. Apostol će tu neizostavno naslućivati i patnju kojom Bog svoju riječ lišava punine sjaja, uz nju će šutke prianjati i dijeliti je. Iz toga razloga siromaštvo nije stvar osobnog ukusa ni teoloških trendova nego je sastavni dio sudjelovanja u misteriju Božje Objave obilježene patnjom te stoga ostaje neizostavnom komponentom apostolskog identiteta.