Neposredno pred svetkovinu Duhova liturgija u posljednja dva dana uzima evenđeoske odlomke sa samog završetka Evanđelja po Ivanu:

Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«

»Zaista, zaista, kažem ti:

Dok si bio mlađi,

sam si se opasivao

i hodio kamo si htio;

ali kad ostariš,

raširit ćeš ruke

i drugi će te opasivati

i voditi kamo nećeš.«

A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

(Iv 21,15-19)

Gospodin Isus prvi puta razgovara sa svojim učenicima nakon zatajenja, nakon što su Ga napustili. On njih nije napustio – uskrsnuvši ide tražiti svoje odbjegle apostole.

I sad je kucnu trenutak istine. Petra, koji je jamčio da Ga nikad neće napustiti, pita o ljubavi. Ljubi li Ga onako kako treba ljubiti Boga – nesebičino, do kraja vjerno? Petar svaki puta odgovara da Ga samo – voli, onako kako vole ljudi…i sebično i nestalno. Spoznao je istinu o sebi. Sigurno ga boli što pred Uskrsloga ne može na stol staviti puno više. Ali, shvatio je da pred Njega ne može ni svojom maštanjima – treba reći istinu kakva god da jest.

I, začudo, Isus je prihvaća! S “ljubiti” (što je jedino dostojno Boga) prelazi na Petrovo ljusko, nesavršeno “voljeti” – dosta mu je to. Kakvo čudo! Odustaje od onoga na što kao Bog ima pravo i prihvaća Petrove mrvice! Kakvo oslobođenje za Petra…za svakoga od nas! Ne u visokim riječima hvastanja, nadimanja nad druge nego u malim i skromnim, ali istinitim riječima o našoj bijedi – tu nas susreće Bog! I prihvaća. Tu odakle mi bježimo i pravimo od sebe tko zna kakve veličine, baš nas tu vraća Bog i kao da želi reći – istina, trebaš biti posvećen u božanskoj istini, ali ni svoju ne možeš zaobići. Ne možeš krenuti s točke u kojoj nisi nego samo s one u kojoj jesi…kakva god bila.

Dug je put pred Petrom. Završit će tako što će proslaviti Gospodina. Kako? Iz ovih bijednih početaka?

Tu počinje era Duha Svetoga u Petrovu životu. S Njegovim silaskom na apostole počinju čuda Božja. U njih ulazi božanski život i ljubav, mudrost i snaga… Ulazi ono Božje neukrotivo, nepobjedivo čemu se svijet ne može suprotstaviti ni svojom snagom ni svojom mudrošću…prekratke su.

Tako će Petar, tako će Pavao…tako će svi oni koje se otvore čudu Duha Svetoga pobijediti svijet. Ali ne mišicom nego mirom, radošću i ljubavlju koje On daje.

Dođi Duše Presveti…obnovi lice zemlje…i počni od mene, od nas…