»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.

Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama.

Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«

(Iv 14,15-21)

Što znači primiti Duha Svetoga – Branitelja?

Može se reći na mnogo načina. Hajdemo na praktični.

Kada se vjenčaju, dvoje kreću zajedno u život. Što je potrebno da bi bilo zajedništva? Da se čuju, upoznaju i – usklađuju. Nitko od njih ne mora zaboraviti ono što je bio, što je znao do tada…

Ostaju isti, ali pimaju duha onoga drugoga, upoznaju njegove misli, želje… Dopuštaju da onaj drugi ulazi u njih, prihvaćaju ga i onda u sebi i svom životu prave mjesta za njega. Grle ga svojom osobom, obujmljuju životom. Tako je kod onih koji su otvoreni jedno drugom i prihvaćaju jedno drugo.

I Duh Sveti, koga Isus daje onima koji će biti Njegovi, treba biti primljen. U Njemu učeniku dolaze Otac i Sin. Dolazi Stvoritelj i Temelj svega, Put, Istina i Život.

Ne trebam zaboraviti tko sam bio i tko jesam, ne trebam zaboraviti što sam znao. Ostat ću uvijek svoj JA.

Ali ne više isti.

Duh Sveti puno toga donosi novoga. Ne može se reći u par riječi jer put s Njim je dug.

Da bi hod uopće počeo, On – kao i kod mladenaca koji počinju obiteljski život – ima zahtjeve. Prije svega na odnose. Ne treba mu moja ušteđevina, moja karijera, pozicija u društvu itd. itd. Da bi ostao sa mnom u zajedništvu, Njega zanima moji odnosi: kako se postavljam prema sebi, prema Bogu, prema drugim ljudima, prema svijetu? Prema istini, pravednosti, ljubavi..?

Stari zavjet kad opisuje duha Božjega kaže da daje mudrost. A imati Duha i mudrost od Boga, to znači imati sve. Jer oni su stvorili ovaj svijet. Drže ključeve njegovih riznica. I zato im ne treba ništa od mene. Ali da bi bili moji, trebam im napraviti mjesta u odnosima koje živim. Da bi otvorili svoje riznice te malim i velikim čudima obogaćivali moj život.

Isus u evanđelju kaže dvije stvari bez kojih nema dolaska Duha: čuvanje Njegove riječi i raskid sa svijetom. A zapravo, riječ je o samo jednoj stvari jer to dvoje je jedno.

Čuvati Njegovu riječ znači početi živjeti drugom logikom u odnosu na onu koju sam imao, na logiku svijeta. Bez toga nema ozbiljnog početka s Duhom. I tu je kritična točka.

Tu je razmeđa svijetova, raskrižje duhova na kojem se trebam opredijeliti.

Znam da duh ovoga svijeta. Svatko od nas ga je upoznao i živio po njemu. I zato nećemo na njega trošiti riječi. Mogu li ga napustiti?

Mogu ako ono što govori Isus smatram istinom. Ako sada i ovdje mogu stati i reći: od sada je Njegova riječ za mene važeća stvarnost. Ne priznajem nijednu drugu! To znači da se otvaram Duhu kojim je izrečena i zapisana Isusova riječ.

To znači da Ga smatram istinitim i da mu otvaram svoj život. Sve ispod toga je nedovoljno. Sve ispod toga bi bilo samo “misaona imenica”: ah, čuo sam o tome…sjećam se toga s propovijedi, predavanja… A ta misaona veza nije dovoljna, kao ni s ženidbenim drugom što neće biti dovoljna.

Duh kao partner i suzajedničar traži mjesto ne samo u mojoj mašti i mislima – traži mjesto u mom životu. Inače će ispasti da o Njemu samo mislim, maštam a slijedim duh ovoga svijeta, ponešto ušminkanog mojim kršćanskim naslijeđem.

Tu čak mogu napraviti nešto strašno što poganin ne može. Poganin koji nije došao u dodir s Duhom živi onako kako vidi od drugih i kako sam najbolje zna. Duha nije upoznao. Ali ja koji imam riječ Božju i ne želim je upoznati ili ne želim nju uzeti za glavni kompas mog života, zapravo činim uvredu Duhu Svetom.

Stoga je ovaj odlomak Evanđelja u isto vrijeme i lijepa, radosna vijest poradi onoga što Isusovu učeniku otvara kao mogućnost. Ali u isto vrijem ga stavlja pred ozbiljnu odluku.

U najboljoj maniri crnog humora, reći ću ipak da mnogi neće biti na udaru ove odgovornosti. Zašto? Jer nisu svjesni ovog raskrižja duhovnih puteva. Ni ne primjećuju ga. Ako bi im o tom govorio, odmahnut će rukom: opet ovaj pop nešto komplicira!

I tako kod većine krštenih ne dođe do časa u kojemu će reći: Gospode, Tvoja riječ je za mene istina. Od toga više nikada ne odstupam. Ne tražim rješenja tko zna otkuda nego od Tebe. Od sada krećem s Tvojoj riječju tražiti putove i smjerokaze Tvoga Duha.

Čudi li, stoga, što imamo polovične brakove i što ih je sve više rastavljenih – jer muževi i žene ne žele primiti jedno drugo u svoje srce, upiti duha svog bračnog druga? Bilo bi čudo da to mogu ako se nikad nisu otvorili Duhu Božjemu.

A svakomu čistoga srca – tko Isusa i Njegovu riječ smatra istinom – ovaj odlomak je nešto veličanstveno. Jer govori o veličanstvenom obećanju i mogućnosti koju stavlja pred svakog od nas. I o važnosti ovog trenutka u kojemu ću Bogu reći svoj DA.

Ili možda NE…