Kome može sinuti svjetlo uskrsne zore?

Tko će dopustiti da ga ono obasjava, mijenja mu lik…osvjetljava nove krajolike…za nove korake?

Ima onih kojima je ono blizu srca…sasvim blizu…

Jer su držali riječ Božju koja ih je vodila vrtoglavim usponima, neizvjesnim predjelima…uvodila u tjesnace i oluje…ali su potom doživjeli mir kojeg samo Bog može dati. Doživjeli su da Bog svoje vjerne ne vara. Ne može život prevariti, ne može promašiti jer i on je poslušan riječi Božjoj.

A sada Riječ Očeva počiva. Život u njezinu jeruzalemskom grobu došao je pred posljednji, najstrmiji uspon. Što će, što može biti?

Može li se što zbiti u muku groba? – pita se propadljivi čovjek.

Ono što je čovjeku neshvatljiv uspon, prevelik za um i tijelo, uskoro će biti izbrisan pred plimom života. Baš kao što su sumnje, bolesti pa i sama smrt bili dignuti i odneseni Isusovom vjernošću, ozdravljenjima i dizanjem mrtvih.

O, Gospodine, kad bih imao oko i uho pripojiti se barem na mali, najmanji rukavac rijeke života koja teče iz Tvog svetišta. Kad bih ga znao prepoznati u obilju raskrižja kojima kročim, na kojima nasumce izabirem.

Tad bih – vjeran Tvojoj riječi – ulazio u tjesnace, uspinjao se po vrhovima…i potom doživljavao Tvoj mir, predokus pobjede i vječne radosti… Tad bih znao biti vjeran u mukovima moga života i strpljivo čekati kada će ih preplaviti plima Tvoga života…

Tada bi svjetlo uskrsnog jutra bilo i meni blizu…sasvim blizu moga srca. Ono bi ga moglo nazrijeti…moglo bi gledati u novim, svjetlijim nijansama stara raskrižja, stare grobove i njihov muk.

Moje bi srce tada znalo da je žrtva za dobro zapravo sjeme u najplodnijem tlu…i da obilan urod ne može izostati. Osjećalo bi da je Tvoja Riječ u muku zemlje zapravo sjeme, prvijenac novog naraštaja za novi svijet. I da taj muk nije dah ništavila i smrt, nego je osluškivanje plime koja nadolazi.

Života koji nezadrživo nadire…