Jako mi se sviđa ona izreka koja kaže da je laži tisuću, a istina samo jedna. Tako je i zabluda bezbroj, a rješenje najčešće samo jedno.

Zbog toga je neobično važno pitanje – a to su Isusove prve riječi u Evanđelju po Ivanu – koje postavlja onima koji su krenuli za njim. Umjesto da im nešto govori i tumači, pita ih: što tražite? Tu je negdje osnovna poluga Božje riječi ove nedjelje.

U prvom čitanju vidimo narod. U pustinji su, očekivano je da su uplašeni: što ćemo jesti, što ćemo piti? Hoćemo li uspjeti izići iz ove pustinje? Svatko tko se nađe u nepreglednoj pustoši to bi se pitao…i još mnogo toga više!

No, oni nisu obični turisti, nisu putnici koji su zabasali u pustinju kojoj ne vide kraja. Njih je Bog silnom svojom mišicom izveo iz zemlje ropstva, Egipta. Njome ih je oslobodio od Egipćana koji su ih potom progonili. Iza nepobjedive mišice stoji Njegova dobrota. Njegova naklonost. Iz nje im dolazi sloboda, sigurnost…a doći će i hrana, piće…na koncu – Obećana zemlja. Zemlja kojom teče med i mlijeko!

Gledajući stvari iz ovog ugla, moglo bi se reći: prije negoli vode, trebali bi biti žedni Njegove blizine, Njegove naklonosti. Ona je najveće blago iz koje im dolaze sva druga! No, neće oni tako. Bit će žedni i gladni svega osim Njega. Boga će najmanje tražiti. Nije li to tragični nesporazum, neobjašnjivi promašaj? Jest, i to je moguće. Zato je neobično važno pitanje: što tražite. Uzalud Bog stavlja sve pred čovjeka, ako njegov pogled ide mimo toga.

Sveti Pavao čak kaže da na žeđ koju neki od ljudi proživljavaju, Bog izlijeva Duha Svetoga. Ne daje ga na mjeru. Onima koji žeđaju. Onima koji traže na pravom mjestu pravu stvar.

Kome će se to dogoditi? Pod kojim uvjetima?

Odgovor daje Isus u susretu sa Samarijankom. Kao pobožan Židov nije trebao ići kroz Samariju. Ali On je morao proći tuda. Morao je jer je žedan njih, njihove vjere. Njihove radosti koji neće imati dok ne susretnu Sina Božjega. Njegova naklonost je tu.

Žena Samarijanka ispočetka je zbunjena: kakvu vodu mi možeš ponuditi, ta nemaš čime bi zahvatio iz dubokog bunara? No, bistra je. Shvaća da je ovaj Židov prešao već preko nekoliko granica da bi razgovarao s njom! Ona mu je važna! Ne samo da je ne potcjenjuje i ne gleda s visoka, On joj za običnu vodu nudi neku bolju – vodu živu! Tko ne bi pošao za onim tko ga lijepo gleda, cijeni i poklanja mu pažnju, usprkos društvenim podjelama. To je tako ljudski i privlačno!

I odlučila je, krenut će. Odazvat se Njegovu zovu. Da je samo znala koliko On žeđa za njom, njezinim srcem, njezinom vjerom i ljubavlju!

Čim je rekla daj mi te vode, Isus vidi da mu počinje davati svoju vjeru. Na njezin korak prema Njemu, On odgovara božanski: govori joj o njezinu životu, otkriva joj o sebi…

Iako je ispočetka tražila rješenje za ovu vodu iz bunara da ne mora stalno dolaziti s teškim krčagom, ipak se na koncu otvorila Gospodinovoj žeđi. Dobro je posložila svoje želje…sada je njezin odgovor na pitanje što tražite? sasvim jasan. Koliko je bila žedna onoga što Isus Jest, najjasnije govori nijemi krčag – ostavila ga je i otrčala svojima u Sihar. Eksplodira od uzbuđenja i radosti – našla ga je! Ono najvažnije u životu sada je tu! Na njezinu najdublju žeđ Gospodin izlijeva živu vodu milosti – Duha Svetoga.

Čudesno je to: Bog, kao Vječni žeđatelj čovjekove ljubavi, ne samo da je tu. On ide, traži, kuca… A mnogi ljudi kažu da ne nalaze, ne uspijevaju. Jer traže vodu iz stijene, kao Izraelci, a ne žeđaju za Stijenom, Izvorom. Oko i srce ostade na daru a Darovatelja promašuju.

Dakle, hvala vam, Izraelci iz prvog čitanja i Samarijanko iz evanđelja!  Tako jasno nam pokazujete presudnost onog jednostavnog pitanja: što tražite?

Dođite i pijte…ako novca i nemate, dođite…