Kada kažemo da nas je Krist spasio, da nas je otkupio, što to znači? Mi koji danas živimo u vremenu i prostoru gdje se kupuje i otkupljuje čak i bez novca, mogli bismo se zavarati pa pomisliti da se i Isus samo potpisao i sve je bilo gotovo.

Isus nas je otkupio, između ostalog, tako da je i isplatio naše dugove. Zakrpao rupe tamo gdje smo ih poderali i zatvorio ih svojim mesom. Tamo gdje čovjek nije htio, od čega je bježao, tamo je išao i izdržao. Narod je gunđao kada je izišao iz Egipta, mrmljali su na Boga: dok su bili u Egiptu – gunđaju, kada ih je izveo, za vrijeme putovanja pustinjom prema zemlji kojom teče med i mlijeko – opet gunđaju! Nikad im nije po volji i nikada zadovoljni. Obasuti Božjim darovima gunđaju i tako blagoslov pretvaraju u prokletstvo.

Današnje Evanđelje pokazuje Isusa gdje krpa, nadoknađuje ondje gdje su Izraelci pali na ispitu. Pitanje pohlepe, problematičnog odnosa prema Bogu, želje za dominacijom, moću – skoro bismo mogli reći da pripadaju u ljudsku narav. Toliko su prisutne kao da su dio ljudskog karaktera. No, činjenica je da kada su se Izraelci poradi tih „kvaliteta“ krivo postavili prema Bogu, onda je prvi puta u Bibliji Bog od čovjeka dobio kritiku, pljusku. On koji je imao srca za njih dok su ječali od zlostavljanja u Egiptu. A oni Njemu sada ovako!

Isus kreće istim putem na kojemu je Izrael posrnuo i pao te nagovijestio da će se od sada malo-malo ponašati kao beskičmenjak. Isus pokazuje kako bi čovjek trebao ići. Ako malo bolje pogledamo, jedna se stvar tiče Boga a druge dvije ljudi. Ta jedna za Boga ista je zapravo kao i prva zapovijed: Ja sam Bog tvoj – poštivaj, ne iskušavaj, ne zaboravi da sam uvijek s tobom! Toliko s tobom i za tebe da ćeš zgriješiti ako posumnjaš! Grijeh je i pomisliti da te ne vidim, ne čujem i ne tražim kako ću ti pomoći.

A druge dvije su za odnos prema ljudima – Bog, vidimo, uvijek više misli na druge nego ne sebe – to je božanski! Nemoj biti pohlepan, nezasitan jer ćeš drugom oteti zalogaj iz usta; skinut ćeš s njega ono malo sirotinje što još ima. Nemoj tražiti kruha nad onim koji i kako ti ga Bog daje jer budi siguran da te taj kruh hraniti neće, nećeš se usrećiti s njime ma kako izgledao! Nemoj uzimati u ruke moć nad drugima. Nemoj čovjeka nahraniti kruhom a onda mu zasjesti za vrat. Jer ostat će gladan – gladan dostojanstva jer on je čovjek. Nemoj ići nadmoćno na drugog (ni silom, ni makinacijama) jer on nije samo organizam homo sapiens, nego čovjek je na sliku Božju. Nemoj gazeći čovjeka u njemu zgaziti lik Božji. Nemoj s Bogom u rat.

Zar ne kada bi se ovoga svi držali, naše kuće, sela, gradovi, države – svijet bi postao raj Božji. Gotovo da je tako! I Isus, nakon što je kao čovjek potpisao ovakav stil života, ubrzo potom je u Evanđelju, još na istoj stranici, navijestio ljudima oko sebe: približilo vam se Kraljevstvo nebesko. Gdje se tako živi, tu je i nebo blizu!

Netko tko razmišlja svojom glavom, upitat će: pa kako je Isus uopće mogao biti kušan da učini grijeh, jer on je Bog? Kako će Njemu, za razliku od nas, grijeh uopće biti privlačan? Jako dobro pitanje! Više negoli konkretni čin grijeha, ovdje je u pitanju nešto drugo. U pitanju je program, životna orijentacija. Jer čovjek može i bez da je počinio pojedinačni grijeh zauzeti orijentaciju koja ne gleda u smjeru života. Čuli smo u prvom čitanju, Adam i Eva nisu učinili zao čin ubravši plod. Jer čin ubiranja ploda kao takav nije u sebi loš. Ali postaje loš zbog toga što su ga počinili zato što su posumnjali u Boga („Bog je zavidan“ – zna On, kad budete jeli, otvorit će vam se oči). I pođoše krivim smjerom; zaboraviše Onoga koji ih stvori i pođoše ni sami ne znajući kamo… Ako slijepac slijepca vodi, neće li obojica u jamu pasti?

Uzmimo na primjer dvoje mladih supružnika! On može prema njoj na različite načine sagriješiti, od najlakših stvari do najtežih. I ona njemu može sve oprostiti. I ako su oboje do kraja iskreni, samo ako zaista žele, sve će prebroditi i mogu dalje graditi svoj život. Ali, ako je on negdje u duši odlučio uzeti drugi pravac, svoj život drugačije urediti, onda je gotovo. Da mu oprašta ne znam kako, da trči za njim, ne vrijedi – sve je propalo!

Kako je malo ljudi koji osjete da su napravili nešto što zaista vrijeđa Boga i ljude pa mole za oproštaj; kako je malo onih koji su toga svjesni! A koliko je manje onih koji se pitaju ne samo za jedan ili drugi grijeh, nego: kamo sam zapravo orijentiran? Kamo gleda moja strelica? Gdje je moj cilj? Bog je toliko puta u Svetom pismu nazvan ne samo Gospodarom, Stvoriteljem nego i Zaručnikom, poradi svoje vjernosti i ljubavi, poradi toga što želi graditi život skupa s nama. Što smo mi s Njim voljni graditi?

Korizma koju upravo počinjemo vrijeme je stati pred sebe, uzeti si pred oči ono što činim i ne činim, provjeriti i popraviti svoju orijentaciju. Vidjeli smo preporuke koje nam daje Evanđelje. Istina, mogu ih kao čovjek sve tri pogaziti ako želim, ali kakav je čovjek koji ne ide za dobrom, koji je pohlepan, slavohlepan?

Što koristi čovjeku da zadobije sav svijet a svom životu naudi? Što će dati kao otkupninu za svoj život (Mt 16,26)?

Ljepotu čovjeka koju sam mogao ostvariti, ljudsku zrelost, plemenitost duše, veliko srce… čime ću to kupiti? E, to se ne može kupiti! Ne možeš kupiti čovjeka! Čovjek se samo može biti! A to nije malo. To je puno, neizmjerno, toliko vrijedno da je i Bog odlučio biti čovjekom! Budimo ljudi kroz ovu korizmu. Budimo ozbiljni i pažljivi, ispitajmo gdje smo to na svom putu. I ako treba vratimo se, Bog nas čeka, raduje se našem povratku! On, izvor našeg života koji nas je poznavao i radovao nam se prije rođenog oca i majke. U Njemu je i izvor našeg sretnog JUČER, DANAS i SUTRA. Amen!