Uvodne misli

Kao vrhunac ovogodišnjeg vremena kroz godinu dolaze nam čitanja koja vrhunac dostižu u pozivu na svetost. Svetost kao različitost u odnosu na duh ovoga svijeta na jednoj, i kao pripadnost Bogu na drugoj strani. Ove dvije mogućnosti nisu jednake: Božji je dar da čovjek može nadilaziti njegove okvire i ići bliže Izvoru svega. U Puninu koja doziva u dubinama ljudskog srca.

***

Koncem Knjige Izlaska Gospodin je počeo prebivati usred svog naroda u Šatoru sastanka. To je velika i divna novost, no od sada stvari više ne mogu ostati iste. Njegova prisutnost mijenja one oko Njega; Izraelci ne mogu biti bilo kakvi blizu Boga. Zato sljedeća knjiga u nizu – Levitski zakonik – daje upute za posvećivanje Izraelaca.

Prvo čitanje: Lev 19,1-2.17-18

Gospodin reče Mojsiju: »Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!

Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ja sam Gospodin!‘«

Uhu današnjeg kršćanin pojam svetost zvuči kao bezgrešnost, moralna besprigovornost, savršenost u svakom smislu. Stoga u mnogima izaziva strah, otpor, manjak volje da joj se približe. Međutim, u početku ne bijaše tako. Biti svet u Starom zavjetu znači biti drugačiji, biti izdvojen od svijeta i pripadati Bogu. Izraelski narod Bog je izabrao da budu nositelji projekta ozdravljenja poremećenog čovječanstva. Zato ne mogu biti Božji ako razmišljaju i postupaju kao svijet koji ih okružuje.

Svetost o kojoj govori Levitski zakonik nije nešto daleko prema čemu treba naporno hitati i teško se dostiže. Izraelova svetost jest već prisutna stvarnost. Poziv na svetost jest Božji poziv Izraelu da bude istinit u onim odnosima u kojima se već nalazi i prema Bogu a i ljudi jedan prema drugome. Dakle, Izraelova svetost nije stvar unutarnjeg raspoloženja ni moralne savršenosti. Njezini temelji su vršenje Božje riječi i ljubav prema bližnjemu (19,18): Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.

Ovdje svakako treba zapaziti da je svetost nešto što je svojstveno svakom članu izraelskog naroda – svaki je uzet iz običnih svjetskih odnosa i stavljen na službu Bogu! Svetost nije ograda koja štiti ono Božje da ga ne uprlja nešto što je svjetsko, niti štiti svijet od Boga da ga ne kažnjava. Radi se o istinskom življenju Izraelaca u svojstvu u koje su stavljeni. Jer s Bogom kreću mijenjati ovaj svijet, njihova svetost podrazumijeva djelatnu zauzetost. Očito je: onaj tko je Božji svoju svetost ne može živjeti spontano. Ona podrazumijeva aktivnost u analiziranju svoje istinitosti kao saveznika i potom aktivnost u suradnji. Kakav bi to bio projekt u kojem suradnici ne vide što bi trebali i čude se ako nije dosta što nisu nikome napravili zlo – ubili, ukrali, zapalili itd? Božji projekt ozdravljenja svijeta stoga zahtijeva puno, puno više od svojih suradnika. Ali je daleko od nemogućega!

***

Tko pažljivo čita drugo čitanje i prisjeti se Pavlovih odlomaka koje smo čitali prethodnik nekoliko nedjelja, odmah će primijetiti da se ovdje pojavljuju poznate teme. Očito se nalazimo u nekoj vrsti zaključka gdje Apostol skuplja teme iz prethodnih nekoliko poglavlja i želi im dati konačni pečat.

Drugo čitanje: 1 Kor 3,16-23

Braćo! Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi. Nitko neka se ne vara. Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka bude lud da bude mudar. Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom. Ta pisano je: On hvata mudre u njihovu lukavstvu. I opet: Gospodin poznaje namisli mudrih, one su isprazne. Zato neka se nitko ne hvasta ljudima jer sve je vaše. Bio Pavao, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.

Apostol Pavao se ovdje služi židovstvu dragim uspoređivanjem uloge hrama kao institucije s mjestom Božjeg naroda kao zajednice koja je okružena svijetom. Ako je hram mjesto Božje prisutnosti i susretište Boga i čovjeka, onda je to za svijet u cjelini također i Crkva. Jer u njoj prebiva punina Božje riječi, Njegova Mudrost – Krist, u njoj se blaguje Njegovo Tijelo i Krv, tu život i svjetlo izlijeva Duh Sveti. Za svijet Crkva – u svakom svom pojedincu – određena je biti hram, susretište Boga i čovjek. Odmah je jasno vidljivo koliko su ove Pavlove kategorije na tragu starozavjetne misli što smo je razrađivali govoreći o prvom čitanju.

Različnost crkvene zajednice – tog hrama Božjega – u odnosu na svijet za posjedicu ima to da je kršćanska mudrost drugačija, svijetu izgleda više kao ludost negoli kao mudrost. No, to je zato što je mudrost kojom se oduševljava svijet pred Bogom samo – prosta ludost. Pa i grupašenje, podjele koje ljude međusobno dijele i suprotstavljaju, također su plod svjetske mudrosti koja je – ludost pred Bogom. Dakle, nema zdravog razloga ni za kakvo strančarenje u Crkvi. Time se bave oni koji su previše svjetski a premalo Božji, duhovni.

Osjećamo, i ovdje sve počiva na onoj temeljnoj razlizi između svijeta i Božje svetosti, koju smo potcrtali komentirajući prvo čitanje. Ta razlika je osnovni pogon čitavog Božjeg djela – povijesti spasenja – i osnovni je kriterij, vodič za duhovnost naroda Božjega, bilo u Starom bilo u Novom zavjetu. Štoviše, u Crkvi bi se ona – poradi punine darova Božjih koji je oživljuju – trebala još više isticati. Stoga bi trebala biti još užarenijom linijom koja svijetli u svijesti i savjesti kršćanina kada mjeri svoje misli i postupke.

***

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo nastavak Isusova govora kojeg smo slušali prethodne nedjelje. Vidjeli smo tada da Isus svojom riječju ne kani ići protiv riječi Staroga zavjeta nego pokazati kako ga treba shvaćati. Starozavjetni zakoni su već u Starom zavjetu bili preinačavani radi prilagođavanja novim prilikama u kojima se Božji narod nalazi. Sada je također nova prilika – stigao je Sin Božji i otvorio put u puninu. Stoga se i riječ Zakona gleda u svjetlu punine.

Evanđelje: Mt 5,38-48

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.

Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?

Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«

Kad je Bog dao svoj Zakon Izraelu na Sinaju, njegove uredbe imale su urediti cjelokupni život naroda. On nije bio samo vjerski tj. duhovni nego i civilni zakon prema kojemu se uređuju svi odnosi pa i suđenje za eventualne prekršaje. Stoga riječi oko za oko, zub za zub treba gledati u tom svjetlu. Naglasak nije na tome da bilo tko prijeti bilo kome izbijanjem oka ili zuba nego Bog želi spriječiti posizanje za nasiljem. Narodu koji je tek bio na početku hoda sa Živim Bogom trebalo je dati uredbe prilagođene njegovu stanju duha i sposobnosti shvaćanja. Lako je bilo stvari tumačiti onima koji su skloni duhovnom razvoju, ali što s onima koji za to područje pokazuju malo interesa a puno su spremniji u borbi za ostvarenje svojih želja počiniti razne nepodobštine pa i nasilna djela? I njima je trebalo progovoriti na njima razumljiv način. Slično je s drugom izjavom ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. Trebalo je u narodu odgajati osjećaj za nutarnje jedinstvo i spremnost te jednodušnost u obrani protiv neprijatelja koji prijeti. To je bio jedini recept koji jamči opstanak. Drugačije se nije moglo opstati u prostoru i vremenu rastrzavanu ratovima. Oni, nažalost, u onom području traju sve do danas.

Kako razumjeti Isusovu riječ pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Tumači u Crkvi idu od doslobnog pa sve do tumačenja koja smatraju da je ova izreka hiperbolična, odnosno da je Isus upotrijebio pretjerano jake izraze da bi svrnuo pozornost slušatelja i naglasio poruku. Znamo da, nakon što je ošamaren, Gospodin nije okrenuo drugi obraz nego je pitao zašto ga udaraju (usp. Iv 18,19-24). No, i za tog udarača, za sudionike montiranog sudskog procesa, za cijeli svoj narod i čovječanstvo svih vremena On će podnijeti žrtvu križa. Iz toga vidimo nekoliko važnih poruka. Poziv nakon pljuske okrenuti i drugi obraz učenik ne treba shvaćati doslovno. On može u raspravu, može tražiti istinu, pokušati svog zlostavljača dozvati k svijesti. Međutim – čak kad bi u tome trenutno uspio – njegova misija nije završena. Za sve vrijeme on mora i prema onomu tko mu upućuje udarce ići sa spremnošću graditi mir i činiti dobro. Ako tog nema, makar da je brzina rješavanja konflikta rekordna – da nije došlo do udarca nego je sve ostalo na prijetnji i riješilo se potom s par razmijenjenih riječi – Isusov učenik ostaje poražen. Ne više od zlostavljača nego stoga što u sebi ne gaji ispravan stav prema svakomu, pa i prema nasilniku. Tu je naglasak prve Isusove pouke. U tome se sastoji „okretanje drugog obraza“. Naravno, ako učenik krene u naznačenom pravcu, brzo će uočiti problem: odakle mi toliko nadahnuće na dobro, na ljubav? Očito, sam neće moći…treba se spojiti na Izvor. Isus potom kaže ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima. Da bi učenik bio sin Oca koji je na nebesima, treba ići za Njegovom savršenošću. Ovdje savršenost treba promatrati kao puninu: punina dobra, ljubavi, smisla…punina života koju svako biće može doživjeti tek ako uđe u Očevu puninu. Ova punina jest razlog Isusovih riječi prethodne i ove nedjelje. One učeniku žele ukazati na ovu puninu i povesti ga prema njoj. Da ne ostane na vlastitim vrijednostima ili onima koje mu nudi okolina nego neka pred očima uvijek ima puninu. Nek’ ide prema njoj! Pažljiv čitatelj odnosno slušatelj ovih riječi uočit će ovdje da se radi o istom motivu kojeg smo susreli u prethodna dva čitanja: budite sveti, hram ste Božji! Radi se o istoj stvarnosti koja se u različitim kontekstima izražava različitim izrazima. No, uvijek je to isti poziv čovjeku da ide svomu Izvoru, prema Punini za kojoj u dubini duše čezne. Onomu tko odluči, Bog će prije ili kasnije krenuti u susret. Lijepo je otkrivati i susretati Njegovu blizinu.