Uvodne misli

Ponekad se može steći dojam čitajući napise ili slušajući razgovore kršćana kako je naša vjera naporna. Stalno se od vjernika puno traži, oni su u naporu zadovoljiti zahtjeve.

Današnja Božja riječ otkriva nam drugačiji pogled. Ono što govori daleko je od nametanja obveza, pritiskanja zahtjevima. Ona oslobađa i preporađa!

***

Mudri ljudi uočavaju da su ljudi općenito skloni svako vrijeme proglasiti teškim. Teško je u doba velikih kriza, teško je kad nakon njih počne rat a teško je i u vrijeme poratne obnove. Prorok Izaija ove retke piše nakon velike krize, u doba velike obnove po povratku iz babilonskog sužanjstva. Nakon početnog optimizma, židovska zajednica suočava sa problematičnom stvarnošću: teškoće na socijalnom planu, teškoće u vođenju zajednice, religijski sinkretizam, bolni odnosi povratnika s onima koji su ostali u domovini, ali i s onima iz dijaspore.

Prvo čitanje: Iz 58,7-10

Ovo govori Gospodin: »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Gospodin će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: ’Evo me!’ Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati.«

U teškim vremenima, ljudi se pitaju zašto Gospodin ne želi odgovoriti na njihove molitve? Izaija odgovara ovim odlomkom. Molitva i post ne mogu ostati poduhvat trapljenja pojedinca. Moraju imati vanjske plodove poput pravedne podjele dobara, činjenja pravde, pomaganja potrebitih – molitelj mora oko sebe mijenjati lice zemlje. To je znak da su molitva i post istinski.

Zašto je tako? Dokle god postoji bilo kakav jaram na ijednom čovjeku, Bog ne može ostati miran – ne može ga se “umiriti” tj. umilostiviti nikakvom žrtvom u jeruzalemskom hramu niti pobožnim molitvicama. Jer kako se onaj tko ne čini pravdu može nadati da će Boga uvjeriti kako za njom čezne? Naprotiv, onaj tko pravdu čini može očekivati svakovrsni Božji blagoslov. Prorok Izaija takvima najavljuje tri Božja dara: svjetlost, zdravlje i pravednost. Štitit će ih slava Gospodnja, kao što je štitila Izrael dok je iz tmine ropstva hodio u svjetlo slobode (usp. Izl 14,19-20; 16,10). Tada će Izrael zaista biti na svjetlost narodima (Iz 42,6), kako su voljeli sebe smatrati na temelju Božjih obećanja.

Ovo je lice dobroga Boga koji se tako svezao s čovjekom da ne prihvaća biti čašćen dok čovjek trpi. Njegova je slava živ čovjek (sv. Irenej Lionski). Nije li divno znati da radi svakog od nas Gospodin na ovaj način štiti? A na drugoj strani onima koji su spremni poslušati Njegovu riječ, nesebično daje veliki titul: sijat će svjetlošću! Ono svoje vlastito i najuzvišenije – kao što su svetost i svjetlost – rado će podijeliti s čovjekom. To je Bog koji širi obzore i razgaljuje srce. I na ovaj način usmjerava projekt ozdravljenja čovječanstva, odnosno povijest spasenja, jer samo čovjek koji je u ovom smislu potpun može biti sudionik projekta. Očituje da je ušao u spasenje Božje.

***

Činjenica da su se Korinćani krstili ne znači da su odmah poprimili novi mentalitet. Ni da su za to dovoljno raspoloženi! Sigurno je bilo i takvih, međutim reci koje piše sv. Pavao otkrivaju koliko su raznolike bile devijacije i zaostajanja za visinama koje kršćanstvo zahtijeva. Danas je na redu tema mudrosti, tako draga Grcima onoga doba. Je li Apostol trebao biti konkurentniji u svijetu koji inzistira na mudrosti?

Prvo čitanje: 1 Kor 2,1-5

Kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.

Općenitom trendu Korinćana propinjanja prema uzvišenim stvarnostima – kako ih rangira tadašnji svjetovni grčki mentalitet – Pavao se i ovdje odvažio suprotstaviti. Ne zato što bi mudrost bila protivna ili strana kršćanskom mentalitetu. Naprotiv! I Isus i apostoli, autori novozavjetnih knjiga odreda – svi su bili odgajani na Starom zavjetu u kojemu mudrost ima istaknuto mjesto i na veoma je visokoj cijeni.

Ovdje Pavao općeljudskoj težnji grčkog mentaliteta za mudrošću želi ne suprotstaviti nego pretpostaviti Krista raspetoga. Umjesto bilo kakve primisli međusobne isključivosti, Apostol želi reći: prvo je Krist raspeti! A tek u Njegovu svjetlu možemo razmatrati mudrosna dostignuća Staroga zavjeta, Grka ili bilo koga drugoga! Krist raspeti je Sin Božji koji nije morao, ali je htio doći k nama i s nama podijeliti ne nešto od svoga nego – sebe! Nije se spremio u humanitarni pothvat i predvidio ova ili ona sredstva. Došao je i razdao sebe, ono što jest, što zna, može i ima. Ako Korinćani ne zapaze taj duh – a to je Duh Sveti – ako se ne otvore Njemu i ne ispunjaju Njime, uzaludna će biti bilo koja mudrost. Uzalud je što bi liturgija i tumačenje Božje riječi moglo poprimiti najuzvišeniji lik duboke mudrosti za kojom čezne svijet. Sve to ne bi bilo dovoljno. Sve bi bilo ispod razine spasenja i života jer spasenje i život su samo u Kristu raspetome. Jedini On – dajući sebe do kraja – daje život i svjetlo istinske, vječne mudrosti. Onaj kome to nije jasno još uvijek nije došao do bitnoga u kršćanskoj vjeri. Još je negdje pred vratima. Nije ušao unutra.

Na veličanstven način Pavlov nastup upotpunjuje i potvrđuje ono što je prorokovao Izaija. Ne samo da Izaijine riječi izriču neki od mnogih Božjih zahtjeva ili naglasaka – na Kristu raspetome vidi se da one izlaze iz samog srca Božjeg bića. Jer Njegov Sin će ih živjeti do krajnjih granica. I učiniti ih životodajnim izvorom svima koji ga budu slijedili! Dakle, teško je pretjerati govoreći o njihovoj važnosti i snazi. Čovjek koji se pokušava približiti i naslutiti dobrotu i ljubav koje stoje iza takvog dara doživljava da ga one preporađaju. Iz njh izlazi Duh i snaga koji se prelijevaju na sve koji su srca otvorena Božjem djelovanju. Na taj način i sami mogu postati baštinicima istoga Duha i snage.

***

Isus je prethodne nedjelje učenike pozivao na siromaštvo u duhu, krotkost… na prvi pogled ovim evanđeoskim odlomkom kao da želi uspostaviti ravnotežu. Sad se učenicima govori o važnosti i uzvišenosti njihova držanja i djelovanja u svijetu. Je li doista riječ o korigiranju ili nečemu drugom?

Evanđelje: Mt 5,13-16

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«

»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

U Izraelu zbog visokih temperatura soljenje je bio glavni način čuvanja hrane. Isus stoga poziva učenike: kao što je Riječ Božja sol, i oni neka budu sol svijeta. Neka je u sebi čuvaju, neka joj daju ruke i noge da ide ovim svijetom da bi ga mijenjala. Kemija kaže da se sol ne kvari, ne propada jer je kemijski stabilan spoj. Međutim, Isus upozorava učenike da trebaju paziti da njihova sol ne obljutavi! Jer iako učenik ne može promijeniti sol, može joj dodavati razne dodatke sve dok je ne zaguši da postane neprimjetna. Ako slušajući evanđelje učenik razmišlja da je npr. okrenuti drugi obraz previše – kao i ostali ideali ljubavi, služenja, siromaštva, mirotvorstva – ne svodi li svjetlo Božje na svoju mjeru lišenu poleta ka visinama? Tada živi po svojem a zatvara se pred snagom Evanđelja. A sol, novi okus koji mu je mogao dati, nije dao. Očito Isusove riječi ne dopuštaju osrednjost. Ili je učenik sol svijeta, u nj unosi ono što je zdravo i život čuva, ili je sol koja je obljutavila.

Veličanstveno je što Isus vjeruje da učenik može biti sol svijeta. On vjeruje u svog učenika! Kad netko vjeruje u tebe, to ti daje snagu, oslobađa te za nove korake. U tebi otvara nove izvore… Sve do promjene, preobražaja, pobjede…

Vi ste svjetlost svijeta! Po djelima. Kao i kod Izaije u prvom čitanju: tvoja će svjetlost zasjati u tmini… Isus je svjetlost svijeta (Iv 8,12). Ali i svoga učenika želi dići na tu razinu! Sigurno, učenik ne može biti svjetlost tako potpuno kao što je Učitelj. No, s tim neka se ne zamara. Njegovo je živjeti Božju riječ koju je čuo od Izaije u prvom čitanju, blaženstva koja smo slušali prije sedam dana… Tada ulazi u nj – po Duhu Svetomu – nešto od Isusova života. Djeluje istim Duhom, u istom smjeru.

Kako je to veliko! Čudesno! Slab čovjek je za Sina Božjega svjetlost svijeta! Jer vjeruje u čovjeka. Jer se raduje njegovim koracima kojima prilazi Životu…sve dublje i dublje. I gle, iz njega počinje progovarati i djelovati! Kako se Stvoritelj raduje svojim stvorenjima (usp. Ps 104,31), kako uživa u sinovima i kćerima koji uzimaju ono Njegovo, ono kako On gleda i čini. Radost velika kao život. Koju ništa ne može potamniti ni zaustaviti. Koja ide sve natkriliti i zakriliti.

Gospodine, daj mi biti dionikom te radosti…