I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. ₂I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi.

I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: “Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? ₃Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?” I sablažnjavahu se o njega.

₄A Isus im govoraše: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.” ₅I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. ₆I čudio se njihovoj nevjeri.

I

U ovoj zgodi evanđelist Marko sabire glavne silnice koje su izbile u prvi plan u ovom dijela Evanđelja, obilježenog vrlo skromnim odgovorom vjere koja se teško oslobađa od straha. Pristup otajstvu Kraljevstva dobivaju oni koji su se približili Isusu i dopustili da promijeni njihov način gledanja na život i smrt.

Praćen od svojih učenika, Isus stiže u svoj zavičaj – Nazaret (6,1; usp. 1,9). U tematskom pogledu, radnja se ovdje nadovezuje na 3,21.31-35 kada su njegovi došli da ga obuzdaju jer se govorilo: izvan sebe je. Skupa s učenicima stiže kući, ali ne da bi se vratio svom starom zanatu – kako su vjerojatno njegovi priželjkivali – nego da nastavi javno djelovanje koje je zadavalo brigu (usp. 3,21). Do sada su k njemu dolazili ljudi iz najrazličitijih krajeva, a Isus je konačno poželio obratiti se svojim sugrađanima, onima koji su ga poznavali od malih nogu (usp. 6,3).

Subota je i Gospodin – kao i u Kafarnaumu (1,21) – ulazi u sinagogu (6,2) da bi poučavao. Ovdje evanđelist posljednji puta spominje da je Isus ušao u subotom u sinagogu.

U početku sve podsjeća na događanje u kafarnaumskoj sinagogi: Isus poučava a njegovi slušatelji su pod dubokim dojmom. I ovdje mnoštvo ostaje preneraženo njegovim naukom, ali sada ne više zbog toga što je moćna (1,22.27) nego se pitaju odakle ona Isusu? Kakva mudrost…kakva silna djela se događaju po njegovim rukama (6,2)?

Ono što sada gledaju ne odgovara onome što o Isusu znaju. Za sebe su uvjereni da ga poznaju bolje od bilo koga drugoga: gledali su kako raste, radi svoj drvodjeljski zanat, svaki dan susreću njegovu majku Mariju i ostale članove njegove porodice – Jakova, Josipa, Judu, Šimuna – i sestre (6,3). Stoga smatraju da za njih on može biti samo ono što oni o njemu znaju. Za njih je on samo ovaj (6,2) o kojem oni toliko toga znaju – i ništa više! Odbijaju staviti u pitanje svoj mali svijet u kojemu identitet neke osobe ovisi o njezinu društvenom položaju i odnosima koje uspijeva uspostaviti; gdje se vjeruje da se nekoga poznaje zato što se živi skupa s njim i dijeli određenu bliskost.

I sablažnjavahu se o njega ne priznajući mu da je poslan od Boga. Pažljivi čitatelj će se sjetiti da je pojam sablažnjavanja Isus spomenuo u vezi sa onim slušateljima koji su poput plitkog tla u kojem Riječ isprva nailazi na radostan prijem, no ubrzo nailazi na kameni sloj i ne može se duboko ukorijeniti (usp. 4,16-17).

Dok nas je Marko inače rado izvještavao o reakcijama nazočnih, sada pažnju usmjerava Isusovoj višestrukoj reakciji. Kao odgovor na njihovo neprihvaćanje onoga što od njega čuju i vide, svojim sugrađanima upućuje izreku o proroku, časti, rodbini i zavičaju (usp. 6,4). Na taj način jednom rečenicom iznosi mišljenje i o svom identitetu kao i o stavu svojih Nazarećana. Njihov stav kvalificira kao neprihvaćanje, a za sebe otvoreno stavlja do znanja da se smatra poslanim od Boga. Vrijedi zapaziti kako samo u Markovoj verziji događaja Isus među onima koji mu kao proroku ne priznaju čast navodi i rodbinu (usp. Mt 13,57; Lk 4,24; Iv 4,44). Razlog bi mogao biti Markova namjera uspostaviti poveznicu s ponašanjem Isusove obitelji u 3,21.31-35. U tom bi slučaju spomen rodbine ovdje funkcionirao kao potvrda njihova ustrajavanja na stavu kojeg su prethodno zauzeli. Stoga će Gospodinove riječi razumjeti bez poteškoća.

Kao Izraelcima, Isusovoj rodbini bilo je jasno da snaga koju očituju proroci dolazi od Boga, da su poslani s određenim ciljem. Oko toga vjerojatni nisu imali ni najmanjih nejasnoća. Ipak, zbog svoje tvrdokornosti ostaju lišeni dvostruke spoznaje. Prva se odnosi na to da je član njihove obitelje i rođak Isus doista jedan od proroka tj. poslanik Božji, a druga je da on ipak nije običan prorok – pa čak ni onaj konačni kako su ga oni zamišljali – nego da je, štoviše, Sin Božji (1,1) s kojim im se približilo Kraljevstvo (1,15).

II

Marko je jedini biblijski pisac koji u ovom izvještaju kratko i bez objašnjenja navodi dva neuobičajena fenomena: Isus je onemogućen učiniti čudo i čudi se nevjeri Nazarećana. Ukoliko prihvaćanje Kraljevstva koje u sebi nosi Isus traži otvaranje i susret s njegovom osobom – a nipošto ne ostati na slici koju su o njemu imali prije početka njegova javnoga djelovanja – njegova riječ i moć postaju vezani i neefikasni. Kraljevstvo iz Isusove osobe se može „presaditi“, komunicirati samo osobi koja mu je otvorena, kao što je bila žena koja je bolovala od krvarenja (usp. 5,25-34). Nesumnjivo je Isus i sada u Nazaretu mogao učiniti čudo ozdravljenja, ali izvan konteksta vjere, čudo bi bilo ispražnjeno od svog značenja i ne bi se niti moglo zvati čudom (J. Delorme). Umjesto formulacije „Isus u Nazaretu nije uspio učiniti čudo“, srž problema bi točnije bila izražena riječima „Nazarećani nisu uspjeli vjerovati“. Ipak, i tamo ih se našlo nekoliko koji su povjerovali i koje je ozdravio (usp. 6,5). Ovo su na neki način najdragocjenija ozdravljenja u Evanđeljima jer su ih primili ljudi koji su se odlučili suprotstaviti općem mentalitetu svoje sredine i otvoriti se Isusu. Drugi fenomen evanđelist bilježi riječima: čudio njihovoj nevjeri (6,6a). Za razliku od mnogih koji Isusa prepoznaju u njegovu djelovanju, njegovi ga ne žele prepoznati i tako od bliskih postaju daleki, poput onih vani kojima sve biva u prispodobama (4,11).

Nadovezujući se na čuđenje sviju nakon čuda u Gerazi (usp. 5,20), nevjera Isusovih Nazarećana (usp. 6,5-6a) stavlja u prvi plan presudnu važnost tajne susreta dviju osoba. Tko može pobijediti čovjekov otpor i navesti ga na otvaranje, na vjeru? Isusov stav će očitovati daljnji tijek priče: umjesto teoretskih elaboracija, on nastavlja sijati sjeme Riječi, potom će poslati Dvanaestoricu da umnožavaju i proširuju Njegovo djelo (usp. 16,15-16). Tolika je njegova vjera u čovjeka. Nigdje do sada Isus nije odbijen na tako kompaktan način. Susretao se s različitim vrstama protivljenja koja su potjecala iz ograničenih grupa (2,1 – 3,6; 3,20-35). S odbačenjem u Nazaretu se može usporediti jedino ponašanje pogana u gerazenskom kraju (usp. 5,17). Dakle, gledajući sumarno, o Isusu ne žele čuti samo oni koji su mu najbliži i najdalji! Odbačenje u Nazaretu je tim začudnije što dolazi nakon znamenitog poučavanja i čudesnog djelovanja u 4,1 – 5,43. Kao da blizina s Isusom raspaljuje protivljenje. Sve je očevidnije koliku teškoću za njega predstavlja, unatoč nadnaravnoj mudrosti i moći, pridobiti ljude za svoje poslanje.

Kao što se prva sekcija Evanđelja (1,21 – 3,6) završava nagovještajem Isusovog odbačenja (u 3,6 herodovci s farizejima prave plan da ga ubiju), tako i druga sekcija (3,7 – 6,6a) završava izvještajem o odbačenju. Pažljiv čitatelj zamijetit će podudarnost između ove i početne scene prve sekcije u kafarnaumskoj sinagogi (1,21-28): obje su smještene u Isusu dobro poznatim mjestima, u obje Isusa prate učenici, obje se događaju u sinagogi i naglašavaju Isusovo poučavanje; u obje je slušateljstvo zaprepašteno i pita se o podrijetlu Njegovog autoriteta (exousia), ali u nazaretskoj sa suprotnim ishodom. Između te dvije zgode smješten je sadržaj dviju sekcija: ono što je počelo u kafarnaumskoj sinagogi  širi se Galilejom – Isus je po obrascu kakav je predstavljen u Kafarnaumu propovijedao Kraljevstvo, izgonio zloduhe i liječio bolesne. Ponavljanje obrasca u nazaretskoj sinagogi, koja predstavlja konac druge sekcije, označava kraj takvog načina djelovanja koje se protezalo kroz dvije sekcije.

Na kraju prethodne sekcije Isusa su odbacili i smrt mu odredili vjerski i društveni vođe (usp. 3,6), a ova se zaključuje još dramatičnije: Isus je odbačen od svojih sugrađana i rodbine (usp. 6,3-6a). Iako bi se moglo činiti da je spominjanje odbačenja nakon izvještaja o moćnim Isusovim djelima u 4,35 – 5,43 antiklimaktično, ono je ipak prirodni ishod prethodnog dijela pripovijedanja jer proizlazi iz presudno važne teme. Naime, u prethodnoj zgodi smo vidjeli učenike kako opažaju da Isusa mnogi dotiču, ali im promiče da ga je jedna žena dotakla na poseban način (usp. 5,25-34). Kao što oni nisu mogli zamijetiti posebnost te ženu i stoga je pogrešno smještaju na razinu onih koji Isusa dotiču samo po tijelu (usp. 2 Kor 5,16), na istoj razini ostaju Isusovi sugrađani i rodbina. Iako su mu na neki način najbliži, oni to ostaju samo po tijelu. Bez i najmanje spremnosti su da bilo što promijene i zato Isus za njih ostaje stranac. Time na kraju druge sekcije još više biva izoštren problem slušanja i otvaranja za poruku i osobu Isusa Krista. Između mnogih načina bliskosti i dodirivanja Isusa, samo jedan način omogućuje približavanje njegovoj osobi i spasiteljskoj svemoći. Slijedeći će odsjek (6,6b – 8,30) nastaviti ovu problematiku te govoriti o učenicima i njihovim teškoćama jer ne uspijevaju shvatiti značenje kruhova a Isusa zamjenjuju za utvaru.

III

Iz evanđeoskog odlomka vidljivo je da je prošlo neko vrijeme od dolaska Isusa i njegovih učenika u njegov zavičaj prije nego što će u subotu progovoriti u sinagogi. Marko nam o tom periodu koji prethodi suboti ništa posebno ne govori – čini se da su ti dani protekli u najboljem redu. Međutim, kada je u subotu u sinagogi Isus nastupio onako kako inače običava, dolazi do protivljenja. Dok je boravio u krugu svoje kuće, ostavši unutar tradicionalnih shema, čini se da je sve u redu. Kad je počeo naučavati i nazarećanima pokazati svoju novu obitelj – svoje učenike (usp. 3,31-35) koji su odgovorili na njegov poziv, dolazi do žestoke reakcije.

U početku Nazarećani dobro postavljaju stvari. Primjećuju mudrost i silna djela koja se događaju po njegovim rukama (6,2). Znajući da nije pohađao rabinske škole s pravom postavljaju pitanje odakle to ovome? Iako postavljaju pitanje, oni neće tražiti odgovor. Upravo tu leži njihova inkonzistencija, njihovo nutarnje nesuglasje. Jer čudesne sposobnosti koje Isus ima svakako kod iskrenog čovjeka pobuđuju pitanje. I kod Nazarećana se javlja to pitanje, ali oni na njega neće tražiti odgovor. Zašto? Već imaju svoj odgovor!

Pitaju se nije li ovo… koristeći upravo istu onu riječ koju su upotrijebili zaprepašteni učenici u lađici nakon čudesnog smirenja oluje (usp. 4,41) i oko koje se vrti gotovo cijelo Evanđelje po Marku. Međutim, ipak na pitanje ne traže odgovor nego ga sami daju na temelju onoga što već znaju. Dakle, odlučuju na probleme, koje nadilazi svakodnevicu pa i cjelokupno dotadašnje ljudsko iskustvo, odgovoriti onim što znaju iz svoje nazaretske svakodnevice! Pri tom ne primjećuju nikakav problem, mogućnost da tu eventualno nešto nije u redu. Time se uklapaju u općeljudski mentalitet koji će govoriti o raspoloživosti, ali u stvarnosti ostati raspoložen svaku neočekivanost u pravilu svrstati u već postojeće kategorije, sistematizirati prema vlastitim zahtjevima umjesto prema zahtjevima istine.

Nazarećani ne sumnjaju da Isusu žele dobro (brinu jer misle da je poludio, usp. 3,21), međutim kada se radi o njegovu poslanju koje mu je najbitnije (usp. 1,35-39), oni su se zapravo približili stajalištu vjerskih vođa. Jer i pismoznanci su Isusa svrstali u skladu sa svojim znanjem i potrebama i optužili ga da po poglavici đavolskom izgoni đavle (3,22).

I dok se kod širokog sloja ljudi diljem Galileje pojavljuje čuđenje i radost što se Božja svemoć otkriva u drvodjelji iz Nazareta, kod drugih – čak i onih najbližih – pojavljuje se razočaranje! To je skandal kojeg su pismoznanci (usp. 2,7) i svećenici (usp. 14,64) s pravom nazvali hula: vjerovati da bi Bog bio ovaj siromašni Isus koji će uz to još biti i razapet! To je skandal s kojim se trebaju suočiti svi koji Boga traže, jer im dolazi neočekivano blizu; susreće ih u toliko običnim stvarima da je to odveć teško prihvatiti. Nazarećanima je došao kao jedan od njih!

Ovaj skandal se životno dotiče svakoga tko je čuo za Isusa jer mora zauzeti svoj stav prema Bogu: dok njegovi u Nazaretu ne mogu vjerovati jer gledaju Božju stvarnost koja je za njih skandal, mnogi danas kažu da ne mogu vjerovati jer je ne vide! U stvari, razlog je identičan: nespremnost prihvatiti Boga u svojoj svakidašnjici – u konkretnoj osobi Isusa iz Nazareta!

Time se Isusova drama produbljuje: ne samo da ga žele ukloniti vjerski vođe (usp. 3,6), nego ga ni Njegovi ne prihvaćaju kakav jest (Lk 4,28s izrijekom navodi da su ga i u Nazaretu htjeli ubiti). Isusu, dakle, nije bilo dovoljno biti jedan od njegovih jer ga i njegovi žele ubiti! I ovdje se, na dramtičan način, potvrđuje da postoji granica između njegovih – koji sebe takvima smatraju a Isusa zapravo ne prihvaćaju – i njegove prave obitelji (usp. 3,33-35) koja ga – poput žene koja je bolovala od krvarenja – dodiruje u vjeri; oni slušaju njegovu riječ i vrše volju Božju.

Ova granica prolazi i kroz Crkvu u kojoj ga mnogi dodiruju i blaguju, ali ga ne prepoznaju svi u svojoj svakodnevici: ne prepoznaju i odriču ga se u ime dobrog ukusa, ljudskih i religioznih obzira. Ova tema bit će razvijana u sljedećoj sekciji gdje učenici jedu kruhove, ali ne razumiju njihovo značenje (usp. 6,52; 8,10-21): stoga Isusa ne prepoznaju i zamjenjuju s utvarom (6,49).

Pred ovim skandalom ne pomažu ideali i metri dobrog odgoja, dobrog ukusa, pa ni najuzvišenije plemenitosti koju je čovjek sposoban iznjedriti jer svijet i ono što je u svijetu ne može ni doći do ideje niti primijetiti prisutnost Bogočovjeka. Nazarećanima je skandal predstavljala činjenica da je Živi Bog prisutan u njihovom mještaninu Isusu, a suvremenom čovjeku skandal je da ih Isus Nazarećanin pohađa u bližnjima, napose u najpotrebitijima (usp. Mt 25,31-46).

Njegova prisutnost u našoj svakodnevici čin je njegove dobrote i ljubavi za čovjeka. No nama, kao i Nazarećanima, ostaje zauvijek nedostupna stvarnost dokle god joj prilazimo samo svojim snagama. Samo u vjeri, koja ide dalje i prihvaća ono što razum ne može, moguće je nadići zapreku. Samo vjera može nadići skandal. Zato je ona pobjeda nad svijetom (usp. 1 Iv 5,5-12). Samo ona može u svijetu otčitavati Onoga koji nije od svijeta (Iv 17,16).

Za ženu koja bolovaše od krvarenja nije bilo dovoljno da ozdravi medicinski, trebala se susresti s Isusovim pogledom koji ju je tražio i koji joj jedini može udijeliti spasenje (usp. 5,32-35). Ona je trebala otkriti i susresti Gospodina u onome što joj se događa. Svaki vjernik stoji pred zadatkom susresti Gospodina u svakidašnjim događajima. Umjesto religioznog egzibicionizma koji traži nadnaravne znakove i pojave, treba pronicati u svakodnevicu koja je redovito mjesto Božje prisutnosti. Treba svaki dan s mudrošću upijati tihu Božju prisutnost. To nije lagano i zato je Isus ostao neprepoznat u Nazaretu jer njegova pojava nije iskakala iz mjere svakodnevnoga. Iako je svima ponekad potrebna promjena i iskustvo različitosti u susretanju Gospodina, nazaretska lekcija ipak ostaje obvezatno gradivo koje svaki kršćanin treba usvojiti. Tko nju svlada uvjerit će se u autentičnost Evanđelja i očitovati moć istinitog duhovnog razlučivanja. Iznad svih očekivanja izvanrednoga, svakog instant-misticizma i svake isforsirane sakralnosti, ostaje svakodnevica koja treba biti mjerena metrom u njoj prisutnoga Živoga Boga. Ona je put da se izbjegne opasnost odbaciti Isusa i nasljedovati tvrdoću nazaretskih srdaca.