Uvodne misli

Možda prosječnom čitatelju Božje riječi to nije odmah razgovijetno, ali gotovo sve što On govori iz vječnosti dolazi i u vječnost vodi. Bog u Svetom pismu malo toga govori što bi u prvom redu bilo za sada i za ovdje. Za upotrebu u određenom trenutku.

Već od Stvaranja ima plan sa svojim stvorenjima i prema tom planu upravljene su Njegove riječi i djela. Zato Božja riječ otkriva da smo bića na putu, u procesu. Ne samo kroz prostor i vrijeme nego na putu vlastitog sazrijevanja i usavršavanja. U hodu prema punini koju je Gospodin predvidio. U tu svrhu služe kriteriji koje postavlja pa i sud, kojeg na svoj način najavljuju današnja misna čitanja. A sve je pripremljeno radi onih koji će prihvatiti Stvoritelja, Njegovu radost i dobrotu i odazvati joj se.

***

Prorok Sefanija živi u vremenima kada se napunja mjera Izraelovih zala pred Gospodinom. Već stotinama godina prije njega proroci upozoravaju na pogrešan i poguban smjer kojim društvo ide. Sada je taj proces na vrhuncu. Prorok zna da će uskoro tome biti kraj.

Prvo čitanje: Sef 2,3; 3,12-13

Tražite Gospodina, svi skromni na zemlji, svi koji izvršavate odredbe njegove! Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodnjega.

»Pustit ću da u tebi opstane samo skroman i čedan narod, i u imenu Gospodnjem tražit će okrilje ostatak Izraelov. Oni neće više činiti nepravdu, neće više govoriti laži; u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni. Moći će pâsti i odmarati se i nitko im neće smetati.«

U vrijeme kada društvom vlada utrka za moću, imetkom, užicima, ugledom, modernošću koja se postiže između ostaloga i klanjanjem tuđim bogovima, ove Sefanijine riječi mogle su izgledati krajnje promašen, bez smisla i snage. Jer to je vrijema jačih, sposobnijih, beskrupuloznih, onih spremnih na sve.

Prorok od Gospodina dobiva jasnu spoznaju. Ovakvo stanje je neodrživo. Izrael je izabran da bude nositelj projekta ozdravljenja svijeta. Preko njega Bog želi voditi povijest spasenja. U tu svrhu sklopili su i Savez s Njim. A sada žive kao i svi ostali – nedostojno Stvoritelja i Njegova nauma sa svojim stvorenjima. Neće dugo trpjeti kaos koji razara Njegovo djelo. Dići će svoj blagoslov s Izraela i prepustiti ga stihiji kojoj je već predao svoje srce. Tako će se i naizvan očitovati ono čega je puna njihova nutrina.

U tom svjetlu itekako ima smisla poziv na poniznost, skromnost, traženje pravde… Onaj tko sada ide za tim bit će izrugivan, smatran izgubljenima. No, on zna da je to put u ono novo što Bog stvara. To je jedini put života. A osim toga, kad uskoro počnu tragedije, kad se počne urušavati svijet silnih i oholih, gramzivih pravednik će – kakve god neprilike trpio – imati utjehu: ovome nisam dao svoj doprinos. Poniznost i skromnost, poruge, gubici koje čovjek podnosi radi takvog života bili su borba za zdravi, Božji svijet. Nevolje i tragedije koje uskoro počinju muke su porađanja novoga svijeta. Pravednik umjesto straha tada treba dignuti glavu (usp. Lk 21,28). Dok se iluzije i lažne sigurnosti oholih ruše, njegovo vrijeme tek dolazi.

***

Apostol Pavao nastavlja svoje zalaganje za Korinćane. Iako se na prvi pogled može činiti da se bori protiv njih. Zapravo, bori se protiv njihove dezorijentiranosti, uznositosti i toliko toga što nije spojivo sa životom u Kristu. Interesatno i neočekivano – njegove riječi u tijesnoj su vezi sa Sefanijinim proroštvom iz prvog čitanja i Isusovim blaženstvima u evanđeoskom odlomku.

Prvo čitanje: 1 Kor 1,26-31

Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lúde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.

Sjećamo se, prethodne nedjelje Apostol je ustao protiv podjela u korintskoj zajednici, odnosno protiv pogubna strančarenja. Iz ovih Pavlovih riječi vidimo da je bilo i drugih problema. Očito su neki među Korinćanima smatrali da su ulaskom u Crkvu zadobili viši status, bilo u pitanju mudrosti, bilo u pitanju snage ili plemenitosti. Da ne bude dvojbe, život ako je prožet Kristom, sve ovo daje čovjeku. Međutim, Pavlovi vjernici očito ove darove nisu shvatili na ispravan način. Umjesto produbljenja onoga što čovjek jest pred Bogom, očito su skrenuli prema nekoj vrsti elitizima.

Apostol mora reagirati. Ne samo radi elitizma i nerealnih slika o sebi koje ono sobom nosi. Vidjeli smo u prvom čitanju kako prorok Sefanija opominje svoje suvremenike: u novi Božji svijet moći će ući samo skroman, ponizan i čedan narod. Crkva sebe smatra početkom toga svijeta. Korinćani su se također odazvali i ušli u zajednicu pozvanika (što je izvorni smisao grčkog pojma ekklesia kojeg prevodimo Crkva). Dakle, predstavili su se kao ponizan, skroman i čedan narod. Otkud sad potreba za elitizmom?

U Kristu Bog je pokazao istinsku mudrost, pravednost i posvećenje. Ako Korinćani – i kršćani svih vremena – u Njemu ne nalaze ono najvrednije, onda nije u pitanju samo vjerodostojnost u smislu jesu li kao članovi Crkve skroman, čedan i ponizan narod? U pitanju je mnogo više. Preko ludih svijeta Bog posramljuje „mudre“ i preko slabih posramljuje „jake“. Stoga Apostol kao da želi opomenuti svoje drage vjernike: pazite da se ne nađete na pogrešnoj strani – na onoj koja će biti posramljena! Kratkotrajno i bezobzirno uživanje u iluzijama može za posljedicu imati to da se vjernik ne uspije pozicionirati na stranu pravih vrijednosti, uz Krista. Prije ili kasnije uslijedit će bolno otriježnjenje. I posramljenje. Nešto što istinski kršćanin nikako ne bi trebao doživjeti ako ide za Kristom, vođen Duhom.

***

Nije slučajno da je Crkva riječi današnjeg evanđelja stavila i u bogoslužje Svih Svetih. Riječi Blaženstava su putokaz, kao mali prozorčić u onu stvarnost koju ćemo uživati kroz svu vječnost; bez obzira što je to možda prejako svjetlo pa nas bole oči duha dok ga promatramo. Ipak, sada učimo koliko možemo, pripravljamo se za ono svjetlo u kojem ćemo Gospodina vidjeti kao što Jest, kad bude s našeg oka svake suze nestalo i kad bude zasićena svaka naša želja. Kad bude postalo jasno da On nije samo ljubav, milosrđe nego i blaženstvo – sreća bez kraja (sv. Augustin)!

Prvo čitanje: Mt 5,1-12

U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:

»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!

Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!

Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!

Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!

Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!

Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!«

Jednom, kad prođu nebo i zemlja, oni koji uđu sa Gospodinom u vječnost neće više imati nejasnoća, neće više trebati pouke, neće biti ni Hrama, ni Svetog Pisma. Neće više trebati reći ni jednu jedinu riječ jer vidjet ćemo ga kao što Jest. Tamo će konačno čovjekovo znanje, želje i život postati jedno – postat će vječni, ničime ograničeni. A dok se to ne dogodi, Gospodin nas svojom Riječju vodi put tog života, privlači nas sebi svojim uputama.

Te upute, tu Riječ nije lako čuti, nije lako svoj život usmjeravati tragom vječnosti. Kome su riječi evanđelja koje smo upravo čuli hit? Tko im se divi? Tko ih uze za svakodnevni program svog života? Malo ih je. Kraljevstvo Božje i čovjekovo kraljevanje su dva ne samo različita, nego često i oprečna načina razmišljanja i života. Jer Isus je Sin Očev i brat svima a čovjek je najčešće bez Oca i bez braće; ide mimo ili čak protiv svih pa, u konačnici, i protiv sebe.

Isus je, odrekavši se svog božanstva, došao živjeti među nas ljude kao čovjek s čovjekom, postao nam brat. Kao čovjek je živio prvi dio onoga što nam danas govori: bio siromašan, mnogočime ožalošćen, krotak, gladan i žedan pravednosti, milosrdan, čist srcem, mirotvorac, progonjen i ubijen. Darom Očevim, zahvatom silom Očeve koji ga je uskrisio od mrtvih, na njemu se ostvario i drugi dio: zadobio je Kraljevstvo, utješen je, baštini zemlju, nasićen je pravednošću, zadobio milosrđe, gleda Boga i Sin je Božji.

Taj put kojim će sâm poći u vječnost, Isus nama predlaže. To je put do ispunjenja identiteta sina Božjega, to je put života. Taj put čovjeku nije lako prihvatiti: svatko od nas ima svoje strahove, svoje predrasude. Osim toga, to nije suvremeno: razgovori koji se danas vode na ulici, u kafiću, pa i među nama samima, često ne upućuju u tom pravcu. Ni opća klima u sredstvima javnog priopćavanja ili medijima, ne pridonosi tome. Naprotiv, često puta kao da želi odvući: zar Crkva ni u 21. stoljeću ne kani mijenjati svoj stav, kažu nam?

Problem je, navodno, što Crkva ima krute dogme. Rijetko se, s druge strane, čuje da netko od onih navodno „suvremenih“, navodno „otvorenih“ za druga mišljenja, uđe u dijalog i kaže što je to neispravno i nečovječno u nauku Crkve, gdje to Crkva ide protiv čovjeka? Koja od crkvenih uputa je štetna za obitelj, za društvo u cjelini?

Ili, podignimo pogled malo više i pitajmo se kakav bi to trebao biti čovjek koji će izgrađivati društvo 21.,22. i narednih stoljeća. Svakako bi trebao biti čovjek nesebičan, ne pohlepan da svijet ne strovali u rat ili ekološku propast, suosjećan i otvoren za probleme oko sebe pa i cijelog čovječanstva, ne ohol nego discipliniran u prihvaćanju pravne države i prava drugoga te snage razuma i istine, željan pravednosti, na svim razinama, plemenit i širokog srca za promicanje i unapređivanje svih oblika života i kulture, otvorenog i ka istini usmjerenog duha, mirotvorac te spreman i boriti se i trpjeti za dobro a ne neki poltron ili borac samo za vlastiti džep.

Riječ Blaženstva jest Isusova riječ nama. Njome izlazi u susret čovjeku koji traži istinu o sebi; one čovjeka uvode u stvarnost bez privida. Društvo koje bi po njima živjelo išlo bi prema punom razvitku svih svojih potencijala, i duha i tijela: i u čovječnosti, i u gospodarstvu i u kulturi. One su lijek našim zlima, istina koja liječi srce od laži i obmana kojima je često podložno. Duh kojim odiše ovaj govor i uz čiju pomoć ga je moguće živjeti, daje Isus Krist, samo ako mu se dovoljno otvorimo, daje neusporedivu bistrinu i jasnoću. On nam vraća pravo lice Oca nebeskoga i naš lik – njegova smo djeca!